Kad je sadašnja parlamentarna većina preuzela izvršnu vlast, svima koji nešto znaju o političkom sustavu i ekonomskoj politici bilo je jasno da bez bolnih i radikalnih rezova neće biti moguće stabilizirati demokratski poredak i ostvariti ekonomsku efikasnost sustava. Najčvršći legitimitet koalicija je imala prvih dana svoje vladavine, a oni koji su, »servisirajući« prethodnu vladavinu, stekli sinekure u represivnom aparatu i državnoj upravi nakon smjene vlasti, bili su u dobroj mjeri zbunjeni, bez stvarne snage za otpor promjenama. Oni pak koji su preuzeli odgovornost za modeliranje političkog procesa procijenili su, međutim, da promjene ne treba provoditi radikalno, među ostalim i stoga jer su bili svjesni da pobjedom na izborima i formalnim preuzimanjem izvršne vlasti nisu stekli i stvarni nadzor nad brojnim segmentima javne uprave i represivnih aparata. Izvorni je grijeh šestorke bio u tome što se čak i na razini smatranoj »političkom« u državnoj upravi kao »stručnjake« prihvaćalo pripadnike aparata koji je obnašao vlast u prethodnom poretku. Takav je kadrovski potez proizašao prije svega iz činjenice da u Hrvatskoj političke stranke ne funkcioniraju onako kako bi to morale u demokratskoj zemlji. One, naime, nisu mehanizmi regrutiranja političkih talenata i u našoj stranačkoj eliti jednostavno nije bilo dovoljno ljudi koji bi kao znalci u nekom sektoru mogli preuzeti političke dužnosti u državnoj upravi. Stoga je umjesto radikalne reforme državnoga aparata, koju su birači šestorke očekivali nakon izbora, taj aparat prihvaćen kao neupitan, a oni koje je prethodna vlast zaposlila u njemu, često zbog zadovoljavanja političkih kriterija, a ne zbog znanja i kompetentnosti, zadržali su svoje položaje.

Iako je državna uprava praktički potpuno regrutirana u vrijeme HDZ-ove vladavine i iako se zapošljavanje u njoj odvijalo bez javnih natječaja, nitko u šestorci nije javno zagovarao provođenje audicija za položaje u upravi, na kojima bi oni što ih već zauzimaju mogli dokazati svoju kompetentnost za posao, ali bi mogli konkurirati i ljudi izvan sustava, oni koji imaju stručna znanja, ali u prethodnom poretku nisu bili »podobni za javnu službu«. Samo se takvim postupkom mogao stvoriti »civil servis« koji bi funkcionirao nepromijenjeno nakon svake smjene političke vlasti i bio elementom stabilnosti demokratskoga poretka. Odgađanjem te reforme, a provođenjem ekonomske politike, koja nije odgađala stečajeve u privredi, perpetuirana je nejednakost građana stvorena u prethodnom poretku. Paradoksalno je da su se oni koji su bili biračko tijelo, što je zahtijevalo promjene, pod »svojom« vlašću našli u teškoj socijalnoj situaciji, a svoju su povlaštenu socijalnu poziciju zadržali pripadnici aparata lojalnoga staroj vlasti i čvrsto povezanoga s njom. Takva socijalna politika nužno je dovela do nezadovoljstva biračkoga tijela, pa i do slabljenja političke legitimacije sadašnje vlasti. Dodamo li tome neslaganja unutar koalicije, koja su djelomično izazvana i odnosom prema dinamici »druge tranzicije«, jasno je da snaga sadašnje vlade da provede reforme postaje sve manja, a istodobno je proračunsko ograničenje primorava na duboku reformu i smanjenje državne potrošnje. Duboka socijalna reforma, kakvu Hrvatska mora provesti, nemoguća je bez socijalnih lomova, pa i javnoga nezadovoljstva.

Ako je koalicija homogena i spremna suočiti se sa socijalnim otporom i ako su mjere društvenih reformi projektirane tako da u dvije godine daju jasne rezultate, njihovo odlučno provođenje ne bi smjelo biti problem. Postoji čvrsta parlamentarna većina i više od dvije godine do redovitih izbora, na kojima politička vlast mora biračkom tijelu položiti račun za učinjeno. Drukčije je, međutim, ako unutar koalicije nema konsenzusa o socijalnim reformama i ako se unutar koalicije odvijaju snažni disolucijski procesi. Kriza u koaliciji ne mora sama po sebi biti krizom Vlade. Vlada je, naime, kolektivno tijelo izvršne vlasti i njeni su članovi prije svega obvezani »timskim« obvezama u kolektivnom tijelu i odgovornosti prema skupnom programu, a tek nakon toga odgovaraju strankama iz kojih dolaze. Tako dugo dok se kriza koalicije nije prelila u Vladu, kao kolektivno tijelo, i dok ne blokira suradnju ministara te dok koalicijski sporovi ne dovode do toga da bi zakonodavni i drugi prijedlozi Vlade padali u parlamentu, ona nije u krizi. Tek kad se koalicijske napetosti preliju u Vladu, one prestaju biti političkim folklorom i postaju ozbiljnim problemom. Dogodi li se to i dođe li do gubitka povjerenja u Vladu, prijevremeni izbori nisu jedino rješenje. O dvama mogućima - o manjinskoj i o ekspertnoj vladi - u posljednje se vrijeme sve više govori. Nakon što su u Splitu HSLS-ovci odlučili da za svoju stranku pod svaku cijenu traže gradonačelničko mjesto, o takvoj su gradskoj vladi govorili najprije kao o stručnoj, a tek poslije kao o manjinskoj.

Stručne su vlade »nepolitičke«, čine ih eksperti za određene resore, a prihvaćaju zadatak da u nekom zadanom vremenu provedu rezove u ekonomiji ili javnoj upravi, o kojima postoji prešutni politički konsenzus, ali stranke nemaju snage izvesti te reforme, svjesne da bi im njihov trošak bio drastičan gubitak povjerenja. Manjinske su vlade one što ih formira stranka ili koalicija koja nema potporu 50 posto i još jednog zastupnika u predstavničkom tijelu, ali su neki od zastupnika, koji ne pripadaju stranci ili koaliciji, spremni - uz izbjegavanje političke identifikacije - poduprijeti poteze te vlade ako se oni odvijaju u prethodno dogovorenom okviru. Gradska vlada u Splitu nije niti ekspertna, ali niti manjinska. Ako neka politička opcija ne nadzire barem oko 40 posto mandata u predstavničkom tijelu, ona ne može imati ambiciju za sastavljanje manjinske vlade, a ako je riječ o takvoj vladi, onda u njoj ne sudjeluju predstavnici stranaka koje joj daju »vanjsku potporu«. Riječ je, dakle, o koalicijskoj gradskoj vladi, pri čemu koalicijski sporazum nije transparentno predstavljen javnosti. Prijetnja jednog političara da bi takvu (ekspertnu ili manjinsku) vladu njegova stranka mogla formirati i na nacionalnoj razini, zapravo nije moguće pročitati drukčije nego kao prijetnju jedne od koalicijskih stranaka da će napustiti koaliciju i pokušati, oslanjajući se na HDZ i HSP, u sadašnjem saborskom sazivu stvoriti alternativnu većinu. Parlamentarna je aritmetika takva da, kad bi neka od koalicijskih stranaka i donijela takvu odluku, ta koalicija ne bi stekla potrebnu većinu. Budući da ni ekspertna niti manjinska vlada nisu politički odgovor na eventualno zaoštravanje koalicijske krize, čini se da ostaje samo alternativa: očuvanje sadašnje koalicije i Vlade u koju se ne bi prelijevali stranački sporovi ili pak raspisivanje prijevremenih izbora. Budući da su socijalne reforme koje imaju svoju političku cijenu (gubitak popularnosti koalicijskih stranaka) tek započele, a one su neizbježne, razmišljaju li racionalno, koalicijski bi partneri morali shvatiti da je očuvanje koalicije i ostvarivanje njene programske deklaracije jedino za njih racionalno rješenje.