Većina građana ne bi suzu pustila ni za Račanom ni za šesteročlanom, pa i peteročlanom koalicijom kada se ne bi pribojavala onih koji bi poslije njih (ponovno) mogli doći. Ako se doista u kasnu zimu ili na proljeće održe prijevremeni parlamentarni izbori, glavne stranke ostat će iste, jedino će se kantar ako i onoliko koliko vladajući budu neuspješni, pomicati udesno. Uz SDP na jednoj strani i HDZ na drugoj, nema trećih dovoljno jakih da oko sebe okupe novu vlast, a do vremena eventualnih prijevremenih izbora - neki treći neće se ni pojaviti.

Vidjelo se i na nedjeljnom saboru da je vodstvo podijeljeno, česta su međusobna medijska podmetanja, navodno je desetak tisuća članova HDZ-a paralelno u Tuđmanovu i Hebrangovu HIP-u, Pašalić je za Sanadera trajna noćna mora, ali su izborni rezultati svejedno dobri, a unatoč rogovima u vreći vreća je cijela. Vrlo rijetko se događalo da je HDZ bio jači na terenu, među biračima, nego u organizaciji, disciplini i čvrstini. Sada se može reći da nije važno tko s njime rukovodli, nego da je HDZ kao perpetuum mobile.

Tako i HDZ danas nema program, vodstvo korača nesigurno kao po miniranom terenu, ali im situacija ide na ruku. Malo je stranaka i malo je sabora ili kongresa na kojem si uže vodstvo može dopustiti da neuspješno, na licu mjesta i bez priprema, pokuša progurati statut koji im odgovara, a kada im to ne uspije, da prijedlog jednostavno povuče, kao da se ništa nije dogodilo. Ne radi se o koncepcijskim razlikama, nego o bitki za vlast. Sanaderov i Šeksov statutarni udar bio je usmjeren protiv Pašalića i Hebranga (hipovaca), ali nam nije nimalo jasno kako bi HDZ izgledao, na primjer bez njih dvojice.

Kada, bi se vladajući bavili samozatajnim kontraobavještajnim stranačkim radom, sigurno bi poradili na tome da na čelo HDZ-a dođe Vladimir Šeks. Slijepo ambiciozan, on je odmah poslije Tuđmanove smrti pokazao svoj raskolnički karakter želeći biti i ovo i ono, i kandidat za predsjednika Republike, i za premijera i za šefa stranke.

Da su Sanader i Šeks prekjučer uspjeli progurati statut i steći tako mehanizme da se s vremenom otarase Pašalića i hipovaca, predstojao bi vjerojatno još i konačni obračun Sanadera i Šeksa s neizvjesnim ishodom. Ivo Sanader je među četvoricom veličanstvenih (Pašalić, Hebrang, Šeks i on) u duši najveći "europejac", ali nije to nipošto po svaku cijenu. O nekakvoj njegovoj iskrenoj želji da uljudi stranku u normalnu stranku europske desnice treba ozbiljno dvojiti, kada bi Sanader to i najozbiljnije htio - teško bi se s tim složila HDZ-ova baza.

Ne kaže slučajno Ivić Pašalić da će se za sljedeće izbore zauzimati za čisti većinski izborni sustav kako bi se "na izbore izlazilo sa svojim imenom i prezimenom". Jer čini mi se da su HDZ-ovi glasovi u Zadru, Biogradu i Pakoštanima više Pašalićevi, čak i Hebrangovi nego što su Sanaderovi.

Od silnih navodnih gospodarskih kriminalaca, od kojih su neki i više od godinu dana proveli u pritvoru, teško da će itko, bez obzira na to što sudovi imaju zadnju riječ, biti ozbiljnije kažnjen.

Sve je to "navodno" jer se nije dokazalo. A ipak smo sigurni da se kralo na veliko, da je bilo zločina da se novac iznosio i putem papira i u kešu, da su mnoge velike tvrtke uništene u tren oka, da su ljudi protjerivani iz stanova bez ikakvih posljedica po uzurpatore, da su se mnogi okoristili nezasluženim i nezakonitim privilegijima...

Sada se jedino lakše diše, slobodnija je atmosfera, nema "neprijatelja" na svakom koraku, korupcijeje manje, došlo je do obrata u vrijednosnim orijentacijama.

Ipak, to je malo, gotovo ništa.