Ma koliki svi ostali problemi bili, najveći neprijatelj Račanove vlade danas je vrijeme. Vrijeme izgubljeno u oklijevanju, sitnim međustranačkim računicama i potkusurivanju, pometanju problema pod tepihe predizbornih računica, strahova od optužbi za revanšizam, nacionalnu izdaju...

Već lani u rano proljeće politički i financijski analitičari počeli su naglašeno upozoravati da bolne reformske rezove valja povući u prvih šest najkasnije 12 mjeseci mandata, a postizborni je optimizam u punom zamahu a do idućih je izbora još dovoljno vremena da Vlada može ubrati barem prve plodove nepopularnih poteza s početka mandata. No koalicijska je vlada uporno oklijevala, na primjer, svesti trošenje države na mjeru podnošljivu teško bolesnom hrvatskom gospodarstvu, provesti reforme mirovinskog i zdravstvenog sustava... Primjera za oklijevanje i neodlučnost našlo bi se još mnogo, no i ovi dovoljno govore čime je Račan popločao put u probleme koji sada muče i njega i naciju.

Izgubljeno vrijeme račun je ispostavilo u obliku izgubljena novca. Državni proračun popucao je po šavovima krojenim prema načelu - malo socijali, malo razvoju, ukupno strašno mnogo, nikome dovoljno. I sada su svi nezadovoljni. A Vlada »plače« da nema dovoljno podrške u svojim razvojno-reformskim nastojanjima. Mogućnost socijalnog bunta vidi samo u režiji tipa »što gore to bolje«. Prstom upozorava na neovisnost pravosuđa kada se prigovara njegovoj sporosti i neučinkovitosti. I tako dalje, sve do kukanja da je ministarska križaljka »zacementirana« sastavom koalicije.

Račanovo upozorenje da bi s prijevremenim izborima Hrvatska samo izgubila pet-šest mjeseci uvelike stoji. No stoji i upozorenje da se posljednja godina mandata svake vlade najčešće svodi na poteze usmjerene dobivanju izbora. Dakle, svakako ne na potrebne, ali nepopularne poteze koji pozitivne plodove (glasove birača) mogu donijeti tek za dvije-tri godine. A upravo te poteze Račanova koalicijska vlada do sada nije imala snage povući.