Visok stupanj politizacije hrvatskoga društva doveo je političke stranke u dominantan položaj nasuprot cjelokupnom životu civilnog društva. S obzirom na dramatične događaje raspada Jugoslavije i uspostave Republike Hrvatske nije čudo da su ti politički procesi u prvi plan istaknuli stranku koja je imala sva obilježja pokreta za uspostavu države i koja je dominirala skoro čitavo desetljeće na političkoj pozornici novonastale države. Ta politička situacija proizvela je određeni tip angažirana novinarstva kako u tisku tako i u elektronskim medijima koji je bio najvećim dijelom pod strogom kontrolom države i koji je stvarao određeni tip publike koja je nekritički odobravala poteze vlasti.

Ta vrsta javnosti i njena proizvođenja karakteristična je za tajnu, arkansku politiku monarha, kao i za diktatorske i totalitarne sustave. Karakteristične crte totalitarne vlasti su (a) razaranje javne sfere i ukidanje raznolikosti mišljenja u korist jednog jedinstvenog mišljenja; (b) ukidanje razlike između privatne i javne sfere, blamiranje privatnoga i nestanak transparentne, raspravi podložene politike i, napokon, (c) legitimiranjem vladavinske sile pozivom na povlašteno znanje koje posjeduju samo izabrani ili vođe.

U javnosti je virtualno prisutan čitav narod. U javnim »arenama« i na »trgovima« nastupaju članovi građanskog društva bilo kao pojedinci ili u asocijacijama da bi obznanili svoja mišljenja i svoje interese. Samo u javnosti i kroz javnost može demokratska politika naći samu sebe. Bez publiciteta nezamisliva je demokratska politika. Demokratski ustavi moraju voditi računa o tome kako da građanstvu omoguće sudjelovanje u javnom životu. Oni moraju osigurati slobodu političke komunikacije i posebno voditi računa o pasivnim i aktivnim građanskim pravima.

Snaga i važnost kreatora javnoga mnijenja mogla se je najbolje vidjeti na političkim promjenama koje su se zbile 3. siječnja 2000. godine. One su bile više rezultat kritičke publicistike nego oporbe u parlamentu, jer je upravo ona, s obzirom na već spomenutu politizaciju našega društva, odredila u velikoj mjeri raspoloženje javnosti, a prema tome i utjecale na izbor političke vlasti. Sredstva javne komunikacije, a pogotovo elektronski mediji, sveprisutni su u prosječnoj svijesti modernog građanina, tako da oni najodlučnije određuju javno mnijenje i doslovno stvaraju javnost. Moglo se je stoga očekivati da će nova vlast, s obzirom na njihovo izborno obećanje, strukturalno promijeniti položaj važnih faktora stvaranja javnog mnijenja. Na žalost, ta očekivanja su potpuno iznevjerena. Naime, pod krinkom lažne demokracije postojeća vlast je pustila da se procesi »demokratski« odvijaju, a to znači da svoju odgovornost svale na nekoga drugoga koji tako i tako ništa ne želi osim položaja koji je i prije imao. Naravno mi-građani očekivali smo da te promjene izvede vlast kojoj smo dali povjerenje, a ona puna obzira s obzirom na svoj demokratski status, ne djeluje. Sigurno je da ne živimo u revolucionarnim promjena, gdje bi ljudi trebali gubiti glave za svoja mišljenja, ali živimo u društvu u kojem očekujemo barem neku odgovornost ljudi za njihova djelovanja. U ozbiljnim demokratskim državama vlast, koja ne ispunjava svoja obećanja i preuzete obveze, gubi povjerenje građana, a na kraju nestaje s političke scene.

Mislim da bi se, s obzirom na izostanak djelovanja vlasti, moglo govoriti čak i određenima oblicima korupcije vlasti. Naime korupcija se ne zbiva samo u gospodarskom području nego i u političkom. Vlast je koruptivna ne samo kad u sprezi s privredom grabi društvena dobra za svoje pripadnike nego kad ne vlada. To je posebni oblik korupcije koja pripada političkoj vlasti i ona je odavno identificirana i opisana. Vlast se ne može skrivati ni za kakvim demokratskim floskulama, jer je ona dobila demokratski mandat da provede određene promjene koje je najavljivala. Ako ona to doista ne može provesti, zbog koalicijske sputanosti, bilo bi pošteno da to doista i građanima objavi.

Ta vlast nije organizirala, a mogla je, nikakvu ozbiljnu raspravu o medijima, o njihovoj ulozi u društvu, nije tražila nikakvu jasnu definiciju situacije i nije poduzela nikakve ozbiljne napore u mijenjanju takva stanja. Bilo bi pogrešno misliti da je situacija takva samo u ovom području. Dovoljno je samo pogledati što se zbiva u školstvu, znanosti, a da ne govorimo u privredi ili čak u mnogo hvaljenoj vanjskoj politici. Mnogi kritički glasovi, koji dolaze sa svih strana, kao i mnogi novinari koji pomno prate iz dana u dan ove događaje, mogu nas u mnogo čemu podučiti. Nas ovdje interesira samo aspekt koji se odnosi na medije i njihova utjecaja na javno mnijenje.

Nužna je temeljita demokratizacija medija, odnosno potreban je daleko jači utjecaj svih segmenata civilnoga društva kako bi se stvorio slobodan prostor otvorenog diskursa. Velike administrativne organizacije nikad nisu mogle proizvesti uspješnu racionalnu tvorbu opće volje, nego su nastojale uvijek, pa makar se radilo i o relativno dobrim državama, podrediti sredstva masovnih komunikacija svojim vlastitim interesima. Stoga uspješna organizacija javnosti može se odvijati u međusobnoj isprepletnosti institucija države i komunikacijskih stremljenja spontanih pothvata koja nastaju u krilu civilnog društva. Jača demokratska participacija građana u javnosti oslanja se na širu građansku kulturu koja se postupno izgrađuje i njeguje. Rezonirajuća javnost jedino može osigurati moć, koja u razlici prema administrativnoj moći, oslanja se na široku demokratsku bazu.

Politički identitet, koji se oslanja i proizlazi iz komunikacijskih procesa, ne leži u prirodnoj supripadnosti članova neke zajednice, nego se postupno izgrađuje na osnovi načela i postupaka koji respektiraju pojedince kao odgovorne redaktore svoje životne povijesti. Da se pri tom ispisu respektiraju načela ljudskih i građanskih prava, čini mi se samorazumljivim. Organizatori javnoga mnijenja, ako ovise o državnim institucijama, da ne govorimo o samovoljnim državnim i političkim moćnicima, bijedna su slika ljudske komedije koja se svakodnevno odigrava na ekranima naše televizije.

Nije, dakle, došlo, na žalost, do promjene situacija na najutjecajnijem javnom mediju, HRT-u. Izgleda da stranke nisu voljne napustiti ili čak smanjiti svoj utjecaj na televiziji, nego se i dalje trude da potpuno zadrže javni prostor isključivo za sebe. Donošenjem novoga Zakona o HRT, kao i njegovom provedbom prigodom konstituiranja Vijeća HRTa u i Upravnog vijeća, pokazala se sva slabost ne samo zakona nego je i njegova provedba bila u stilu staroga stranačkog nadmetanja. Već sam postupak izbora članova Upravnog vijeća HRT pokazao je da se o proširenju utjecaja civilnog društva na hrvatskoj dalekovidnici ne razmišlja ozbiljno. O programu HRT da i ne govorimo. On je dostigao samo dno kako na planu duhovne inventivnosti, tako i na stereotipu ličnosti koji se u njemu pojavljuju. Ono čega se svaki rezonirajući građanin stidi, izgleda da uopće ne zabrinjava vlast koja je odgovorna za tu situaciju. »Mlakost i neodlučnost«, kako neki misle, čine se glavnom osobinom sadašnjega vodstva, najutjecajnijega medija u Hrvatskoj.

Autor je redovit profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti