Proteklih je dana nastavljena u saborskim hodnicima i dvoranama teška bitka za kvorum: milovidna kandidatkinja za ministricu pravosuđa, zasad predsjednica saborskog Odbora za zakonodavstvo Ingrid Antičević Marinović (SDP) i kolega joj, predsjednik Odbora za informiranje Zvonimir Sabati (HSS) uzalud su zazivali zastupnike, ali izabranih predstavnika naroda dovoljno bilo nije. Oni (i one) kad dolaze na posao ne cvikaju kartice; portiri ih uljudno pozdravljaju bilo kad da se pojave (ako se udostoje pojaviti); ne moraju odraditi određen broj sati tjedno: ne padaju, kao medicinske sestre, u nesvijest kad ugledaju smanjen iznos plaće prema novoj osnovici...

Debelo plaćeni predstavnici naroda raznolikih političkih uvjerenja, koja ne moraju baš odgovarati profilu stranke u kojoj trenutačno borave (sindrom prebjega uobičajen je zastupnički simptom) imaju samo jednu jedincatu obvezu – da zastupaju one koji su ih izabrali i brane njihove interese. Taj posao, međutim, preteško je breme za njihova nejaka stranačka leđa: u sabornici i okolnim foajeima oni su pod stresom, osjećaju se skučeno i traže odušak drugdje. Možda im se zastupnički posao čini jednoličnim, te hrpe »materijala«, dugački dnevni redovi, pitanja ili problemi ponekad tako im strani da ih zapravo, budimo pošteni, i ne razumiju. Možda im se i plaća čini nedovoljnom? Kako pobjeći od te napetosti, ali i dosade, osobito kad TV kamere nisu uključene pa nisu na oku ni rodbini, ali ni stranačkim šefovima. Pravi izlaz za dobar dio narodnih zastupnika je siva ekonomija. I tu su oni, eto, sasvim blizu naroda. I narod preživljava tako da uz slabo plaćen posao, s jednom ili već obje noge na burzi, usporedno radi još nešto što mu pomaže da dočeka smanjenu plaću, socijalnu pomoć ili kakav milodar.

Zastupnička siva ekonomija nije, mora se priznati, tako crna kao ona narodna. Zastupnici kad markiraju saborske odbore i sjednice najčešće su u stranačkim bazama, ili na koordinacijama, ili na promocijama (nekoga, nečega ili samih sebe). I tamo se oni, valja priznat, trude i muče. Gdje će moj, kamo će tvoj, moja za tvoju, tvoja za njegovu... Upravni odbori, ministarstva, institucije državne i javne, na državnoj ili lokalnoj razini, u ovom ili onom koalicijskom sastavu. Triba se pobrinit, kaj ne? Mandat je samo jedan, a ni taj nije, bogme, do kraja roka siguran. Izbori su česti. Briga je zastupnička pregolema. I treba li onda još biti i pretjerano strog prema njima i očekivati da rade ono za što su izabrani i odlično plaćeni?