Ako je već tada bilo naznaka da je u pitanju »prodaja«, a ne »predaja«, sasvim je legitimno misliti da bi Miloševićevo izručenje Haagu moglo imati svoju tržišnu cijenu od najmanje milijardu dolara. Toliko bi se novaca, naime, trebalo skupiti na donatorskoj konferenciji 29. lipnja, na kojoj Amerikanci odbijaju sudjelovati ako čovjek, za kojim su svojedobno raspisali tjeralicu od pet milijuna dolara, ne bude imao prebivalište u Scheweningenu.

Poslije donošenja uredbe o suradnji Beograda s Haaškim sudom za ratne zločine brojni analitičari tvrde upravo to: Milošević je zapravo srpsko obiteljsko srebro koje - sada, kad je već jasno da ga se nacija mora odreći - treba prodati što skuplje. Težina njegove političke krivnje za njih je, izgleda, ovog trenutka u drugom planu. Najvažnije je da ga se dočepamo, poručuje se sa Zapada mnogobrojnim Miloševićevim žrtvama na prostoru bivše Jugoslavije, pa makar to bilo i uz pomoć financijskih ucjena. Službeni Beograd očajnički treba novac i malo ga zanimaju »tuđe« žrtve pa poručuje kako nema više tih žalbi i ustavnih ograničenja koji će spriječiti izručivanje optuženih u Haag...

Ako egzistencijalna ugroženost može izazvati racionalno ponašanje, onda je to argument kojem treba dati šansu. Na većinsku volju u prihvaćanju istine i zrelost u ocjeni težine poraza velikosrpskog programa još će se morati pričekati. Možda je i dobro da se knjigu zločina planiranih u beogradskim kabinetima otvori na početku i krene od glavnog vinovnika. Hrvatskoj nije bilo lako svih ovih godina, otkako je utemeljen ICTY, gledati kako se počinitelji zločina slobodno šeću, pa čak i uživaju počasti kod susjeda s kojim smo počeli normalizirati odnose. Strpljivost bi napokon mogla biti nagrađena satisfakcijom da će prvi korisnik izravne zračne linije Beograd - Haag biti doduše najvažniji, ali samo prvi u nizu.