ZAGREB, 26. lipnja - U vezi s pregovorima Ivice Račana i Janeza Drnovšeka koji se u Hrvatskoj drže u tajnosti, dok se u Sloveniji uvelike spekulira o mogućim kompromisnim rješenjima, pojavljuju se često posve netočne informacije. Jedna od njih je da bi Slovenija, u slučaju da Hrvatska pristane ustupiti joj veći dio Piranskog zaljeva, dobila izlaz na otvoreno more. Međutim, čak i u slučaju da Slovenija dobije cijeli Piranski zaljev opet ne bi imala suvereni teritorijalni izlaz na otvoreno more.

U vezi s hrvatsko-slovenskim sporom o granici, kako su to u više navrata isticali hrvatski stručnjaci (mnogim hrvatskim političarima to je i dalje prilično nejasno), postoje tri vrste problema. Jedno je utvrđivanje granice na kopnu gdje je za Sloveniju sporno oko 6 kilometara područja uz rijeku Dragonju odnosno kanal sv. Odorika, drugo je utvrđivanje granice na moru u Piranskom zaljevu za što je preduvjet utvrđivanje kopnene granice, a treći i posve zasebni problem je slovenski zahtjev za suverenim koridorom do otvorenog mora.

Što se tiče granice uz Dragonju, sadašnja crta razgraničenja između Hrvatske i Slovenije onakva je, kakva je bila u vrijeme osamostaljenja dviju država, 25. lipnja 1991. I tada i danas četiri sada već famozna zaseoka na lijevoj obali Dragonje odnosno kanala sv. Odorika (Mlini, Škrile, Škudelin i Bužin) bila su u sastavu Hrvatske. Ta sela sudski i administrativno spadaju u Hrvatsku - odnosno u općinu Buje - još od 1947. godine, o čemu svjedoče i slovenski dokumenti koje Hrvatska posjeduje. Također se i katastri spomenutih sela danas nalaze u Hrvatskoj i spadaju pod katastarsku općinu Kaštel.

U vezi s tim selima najprije se u slovenskim medijima pojavila informacija kako će sva četiri pripasti Sloveniji, poslije je u hrvatskom tisku bilo rečeno da će ona biti podijeljena, dok je najnovija vijest u vezi s tim da će sva četiri sela ostati u sastavu Hrvatske, kao što su i danas, ali bi se Sloveniji, kao znak kompromisa, dalo desetak hektara zemljišta na lijevoj obali Dragonje odnosno kanala sv. Odorika. Te informacije službeno se niti potvrđuju niti opovrgavaju, što je i razumljivo kada ministar Picula čak i saborskom Odboru za vanjsku politiku govori da su detalji toga kompromisa zasada tajna.

Utvrđivanje granične crte u Piranskom zaljevu, dakle, može početi tek kada se utvrdi granica na kopnu jer se od te zajednički usuglašene točke na kopnu povlači crta kroz Piranski zaljev. Kuda će ići ta crta još nije jasno ali je, prema pravu mora, jasno da u morskim zaljevima između dviju država do međusobnog dogovora o granici vrijedi - crta sredine. Dakle, hrvatska policija i carina danas punopravno imaju nadležnosti do polovice Piranskog zaljeva. S obzirom na to da je slovenski dio toga zaljeva više naseljen, Hrvatska je dosada iskazivala spremnost da Sloveniji pripadnu dvije trećine zaljeva dok bi Hrvatskoj ostala jedna trećina.

Međutim, ta hrvatska trećina ne znači da bi Hrvatskoj pripalo samo 300 odnosno 299 metara mora od savudrijske obale i to cijelom duljinom toga zaljeva, kako su to u javnost lansirali tzv. umjereni slovenski politički krugovi, i to kao nekakav znak popuštanja prema hrvatskoj strani u odnosu na zahtjeve iz slovenskog Memoranduma iz 1993. kojim se tražio cjeloviti Piranski zaljev. Međutim, oba prijedloga hrvatski stručnjaci za granice i pravo mora već su odbacili, pa će valjda tako postupiti i hrvatska pregovaračka ekipa koju danas predvodi Ivica Račan.

Naime, prema pravu mora, nema države koja ima kopno a nema more ispred svoje obale. Stoga su zahtjevi za cijelim Piranskim zaljevom ne samo pravno nerealni nego su i politički gledano zapravo posezanje za teritorijem druge države. S druge strane, kada bi Hrvatska zbog nekih svojih razloga pristala ustupiti Sloveniji cijeli Piranski zaljev po modelu - kad sa savudrijske obale stupiš nogom u more, zapravo si u Sloveniji - sljedeći logičan slovenski zahtjev bio bi traženje savudrijskog kopna. Zašto? Zato što bi joj kopno trebalo za održavanje morske infrastrukture u Zaljevu. Uostalom, nije bez razloga Joško Joras, Slovenac koji tvrdi da živi pod hrvatskom okupacijom, kad se politički aktivirao, istaknuo zahtjev da granica između Hrvatske i Slovenije ide »savudrijskim hrptom«.

Međutim, čak ni u tom slučaju Slovenija ne bi imala izlaz na otvoreno more. Kako zemljovid zorno pokazuje, prirodan suvereni izlaz na otvoreno more Slovenija bi imala samo kada bi njena granica s Hrvatskom, umjesto na Dragonji, bila na rijeci Mirni. U Sloveniji u parlamentu postoje nimalo beznačajne političke snage ali i razne tzv. civilne inicijative, koje zastupaju i tu mogućnost. Stoga suvereni teritorijalni izlaz na otvoreno more Slovenija može dobiti samo ako joj Italija ili Hrvatska ustupe dio svog teritorijalnog mora. Kako Italija o tome nije htjela ni razgovarati, iako ima više mora od Hrvatske, Slovenci su se okrenuli novoj hrvatskoj vlasti te su svoje pregovore s Račanom, kako tvrdi Rupel, i postavili tako da je pitanje slovenskog izlaza na otvoreno more - uvjet bilo kakvog dogovora.

Ako je točno to što je Rupel izjavio u hrvatskom tisku, onda nije jasno zašto Račan uopće dalje pregovara jer o ustupanju teritorija (i teritorijalno more je teritorij) može odlučivati samo Hrvatski sabor i to dvotrećinskom većinom. Dakle, sve dok se u vezi s granicom na moru u Piranskom zaljevu radi o utvrđivanju granične crte u vezi sa slovenskim zahtjevom za izlazom na otvoreno more, može se raditi samo o ustupanju hrvatskog teritorijalnog mora koje je i za Slovence neprijeporno hrvatsko. Taj se ustupak, doduše, može izvesti više ili manje prikriveno. Hrvatska može Sloveniji direktno ustupiti teritorijalni koridor, ali može i upravo toliki koridor svog mora proglasiti otvorenim morem. Onda ništa ne bi ustupala Sloveniji, ali bi u oba slučaja ostala bez dijela svojega teritorija.