Državni je proračun evidentno, snagom gospodarske prisile, u jednom obračunskom trenutku (tromjesečje) fokusirao gotovo sve ekonomske, političke i nacionalne tegobe i ograničenja države u društvu. U pitanje su dovedene, premda se to niječe ili ne shvaća, sve gospodarske i društvene reforme, brojna radna mjesta u državi i javnom sektoru, potencirane su napetosti između sindikata i Vlade, politički sukobi, strategijski prijepori oko sudbine gospodarstva, društva i države, kao i međunarodni aranžmani, posebice onaj s MMF-om.

Fenomenologiju ovako širokog i intenzivnog nacionalnog raskoraka izazvanu ovim udarom nije međutim lako objasniti. Naime, gospodarstvo mjereno prema reprezentativnom indeksu industrijske proizvodnje koji isključuje utjecaj cijena, ostvaruje u petomjesečnom razdoblju u usporedbi s prethodnom godinom, izrazito dinamični rast od čak 8,2 posto, indeks cijena opada, zaposlenost sezonski raste dok tržište kapitala u najširem smislu rečeno bilježi povijesni rast ponude i izraziti pad kamatnih stopa. Također, prema najavama, očekuje nas do sada najuspješnija turistička sezona.

U kontekstu takvih gospodarskih pokazatelja koji daleko premašuju očekivane i programirane, državni proračun suprotno ostvaruje u tri mjeseca deficit od 3,3 milijarde kuna, što produžetkom dinamike prijeti razinom godišnjeg deficita od 13,2 milijarde kuna s udjelom u nacionalnom bruto proizvodu od gotovo 7 posto. Iznijete brojke otkrivaju zaprepašćujuću dinamiku deficita. Prirodnim se u takvim okolnostima nameće pitanje: kako se takav proračunski deficit uopće mogao dogoditi u stabilnim uvjetima okružja (inozemstvo) i ne manje stabilnim gospodarskim i političkim uvjetima u zemlji?

Obrazloženja što se mogu čuti s odgovarajućih mjesta u Vladi, svode se na probleme pretjerane dinamike rashodne strane proračuna, a u tome poglavito transfera fondovima (mirovinskom, zdravstvenom i za dječji doplatak). No ta je kvalifikacija nevjerodostojna, budući da rashodi nisu mogli premašiti programirane, a uz to su se prihodi, zbog spomenutog gospodarskog rasta i dodatno zbog bržeg rasta cijena od predviđenog, ostvarili iznad predviđenih okvira. Upravo zbog toga procese nastale u okviru sektora javne potrošnje potrebno je objasniti.

Pokazalo se dakle da deficite javne potrošnje nije moguće više kompenzirati budući da ih generira stopa nezaposlenosti. Naravno, te okolnosti implicite upozoravaju kako su sve daljnje mjere restrikcije, posebice one na području plaća, bespredmetne i kontraproduktivne, odnosno kako je nužno izvršiti duboke strukturne reforme i to poglavito u proizvodnji, a ne u potrošnji. U sadašnjem trenutku ta i brojna druga krucijalna pitanja strategijske pozicije državnog proračuna odgurnuta su u stranu, a Vlada se okrenula pitanjima njegova financiranja.

I u ovoj je godini nastavljen proces zaduženja države u inozemstvu, što je približilo stanje inoduga vrijednosti od 11 milijardi USD. A kako razinu tih dugova neće biti moguće ozbiljnije povećati više u drugom dijelu godine, to radi rješavanja deficita preostaje kao jedini ozbiljan izvor put prodaje nacionalnih efektiva inozemnim ulagačima. Situacija je u tom pogledu međutim iznimno zaoštrena, budući da u nastalim okolnostima cijene tih efektiva sukladno povećanju tegoba u financiranju proračuna padaju. Rasprodajom tih udjela država bi definitivno izgubila i rezervne izvore financiranja javne potrošnje, što bi već u idućoj godini moglo otvoriti proces nepremostivih, gotovo fatalnih društvenih konflikata.

Upravo ta okolnost, prosuđujem, uzrok je opće političke i društvene nervoze i napetosti u sadašenjem gospodarskom trenutku. No, izazov takva reda stvari ne može se razriješiti političkim zaoštravanjem, javnim sukobima, dijeljenjem lekcija kritičarima..., već trezvenim analitičkim pristupom, mobilizacijom stručnog korpusa zemlje, tolerancijom i suradnjom.

Ono što problemi proračuna u današenjem trenutku involviraju, jesu suštinska, strategijska pitanja društva. U tom je pogledu, pak, apriori vidljivo kako proračun i opći okviri javne potrošnje u cijelosti nisu spojivi s dinamikom rasta bruto proizvoda u vrijednosti ispod 5 posto godišnje. Istodobno, aktualna je Vlada sebi vezala ruke sporazumom s MMF-om, što znači da je trenutačno upućena jedino na oštre i beskompromisne restrikcije javne potrošnje, nova zaduženja u zemlji i inozemstvu i rasprodaju državne imovine. Zbog iznijetih činjenica i prijetećih trendova već u idućoj godini, preporučio bih Vladi da pokuša ostvariti opći politički i društveni konsenzus u zemlji kojim bi se utvrdile nove strategijske odrednice do 2005. godine i, sukladno tomu, postigao i novi (revidirani) dogovor s MMF-om.