Nema te zemlje u tranzicijskom purgatoriju koja ne sanja o što bržem i što bezbolnijem ulasku u Europsku uniju. No Unija se dosad nećka navesti točne datume prijema novih članica iz jugoistočne Europe. Nakon što su Irci, na opće iznenađenje, izrekli svoj »no« o Ugovoru iz Nice u kojemu se precizira istočno proširenje Europske unije, u mnogim državama kandidatkinjama zavladala je gotovo panika slična uzbuđenjima starih udavača koje nitko neće. Proširenje Unije je u ozbiljnoj krizi. To posebno bolno djeluje na aspirante iz prve skupine Estoniju, Poljsku, Češku, Mađarsku, Sloveniju i Cipar.

Ovaj osjećaj napuštenosti izrazito se osjeća u Poljskoj, posebno u njenu najnaprednijem dijelu, na baltičkoj obali, u Gdanjsku i okolici, koji je »najprozapadniji« dio te velike zemlje, a i legendaran je po tome što je tu u krilu bivšeg Lenjinova brodogradilišta nikla sindikalna organizacija Solidarnošć što ju je predvodio električar Lech Walesa, kasniji predsjednik Republike Poljske. Imali smo prigodu na mjestu se uvjeriti u gospodarski polet tih krajeva, ali i veliku zebnju zbog nesigurnosti u vezi s pristupom Europskoj uniji. Gdanjsk i okolica preplavljeni su svim atributima (trgovine i reklame) velikih zapadnoeuropskih tvrtki. Nema toga zapadnog proizvoda, od običnih predmeta svakidašnje potrošnje pa do luksuznih artikala, koji se ne mogu kupiti u prodavaonicama njemačkih, američkih, francuskih itd. tvrtki koje su pustile korijene u poljskom gospodarskom okružuju. Poljski proizvodi su gotovo u manjini, ali vrijedan dio zapadnih artikala proizvodi se u poljskim pogonima. Kooperacija još nije dostigla gustoću koju priželjkuju Poljaci, ali ona sve više napreduje.

U svakidašnjem životu osjeća se materijalni napredak, (u usporedbi sa stanjem prije dvije godine kad smo bili u Poljskoj pretposljednji put), no i sve veće razlike između velikih korisnika ekonomskog »booma« i onih koji su pali kroz sito socijalnih zakona. To su, kao u Hrvatskoj, primarno umirovljenici, koji prosječno dobivaju manje od 50 posto posljednje plaće kao i nezaposleni, a njih je ipak manje nego u Hrvatskoj, oko 12 posto, (hrvatska kvota dvostruko je veća). Na ulicama ima mnogo prosjaka kao i onih koji prodaju siromašne svaštarije za niske cijene. S druge pak strane izlozi su puni luksuzne robe zapadne provenijencije s nešto nižim cijenama nego u Njemačkoj, Italiji ili Francuskoj. Neki Nijemci putuju u Poljsku da bi jeftinije nakupovali skupe artikle glasovitih zapadnih tvrtki, a prosječan Poljak može o tome samo sanjariti u vlastitoj zemlji.

Poljska vlada premijera Jerzyja Buzeka posebno je bijesna na Njemačku i Austriju, premda su te dvije zemlje zdušno zagovarale što brži prijam Poljske u Europsku Uniju, ali s jednom kočnicom. Berlin i Beč se pribojavaju da bi ulaskom Poljske u Uniju njihove zemlje bile preplavljene milijunima Poljaka, jeftine radne snage, kakva i danas, ali u ograničenom broju, radi u Njemačkoj i Austriji.

Nijemci i Austrijanci predložili su da se za njihove zemlje ograniči slobodan protok radne snage iz novih država članica Unije na rok od pet do sedam godina. Poljaci to osjećaju kao diskriminirajuću mjeru i pri tome upozoravaju na slične strahove prigodom južnog proširenja EU-a koji su bili posve bespredmetni. Iz Ljubljane je došla primjedba da više Austrijanaca radi u Sloveniji nego Slovenaca u Austriji. U Varšavi se govori da bi nakon prijema Poljske u Europsku uniju samo nekoliko stotina tisuća Poljaka tražilo posao u svim državama Unije. I danas Poljaci rade kao sezonski djelatnici, posebice u njemačkoj poljoprivredi, pa bi bez njih, na primjer, njemački vinogradari ostavili na trsju polovicu jematve.

Očito je da obje strane umjesto trezvenih razgovora o datumu i načinu prijema novih država u Uniju radije upadaju u emocionalne rasprave koje zamagljuju pogled na stanje stvari. Nijemci i Austrijanci boje se da bi novopridošli »istočni« djelatnici sa znatno manjim tarifnim potraživanjima povećali kvotu njihove nezaposlenosti, što je vrlo upitno jer stranci u ove dvije zemlje i prema dosadašnjim zakonima mogu samo dobiti onaj posao na koji ne pretendira domaća radna snaga. Deficitarnih zvanja ima u Njemačkoj i Austriji na pretek. S druge pak strane Poljaci se stalno pozivaju na svoju »mučeničku prošlost« (u tome su slični Hrvatima) kad pregovaraju o isključivo ekonomskim problemima.

U razgovoru s tzv. običnim poljskim ljudima osjeća se veliko nezadovoljstvo zbog više psiholoških nego konkretnih pogrešaka zapadnih pregovarača u razgovorima o proširenju Europske unije. Poljaci moraju slušati kako ih prijam u EU »vraća u Europu«, na što oni ljutito odgovaraju kako nikada i nisu napustili tu Europu, samo su od njena zapadnog dijela bili silom (željeznim zastorom) odijeljeni dok su u duhu bili isto toliko Europljani kao i Francuzi i Nijemci, Talijani i Španjolci. Poljaci se pri tome pozivaju na svoju pripadnost Katoličkoj crkvi, na svoju umjetnost, kulturu i uljudbu, a zapadni pregovarači misle i govore gotovo isključivo u ekonomskim kategorijama. Frankfurter Allgemeine Zeitung (Jürgen Kaube u članku »Zašto Poljska mora čekati?«, FAZ, 21. 6.) upozorava na često ponavljanu tvrdnju da Europa nije samo gospodarski pojam nego također »kulturni identitet« i »europska građanska svijest«. No kad kancelari Schröder i Schüssel govore o petogodišnjem, odnosno sedmogodišnjem moratoriju za poljsku radnu snagu nakon ulaska Poljske u EU, onda prije svega misle na svoje izborne izglede, dakle, na svoje uske nacionalne interese.

Kolikogod Poljaci žude za što bržim i bezbolnijim ulaskom u Europsku uniju, mnogi su zabrinuti zbog mogućih gubitaka nacionalnih resursa, ali i odlaska najsposobnije populacije u druge države Unije gdje će joj biti omogućen bolji materijalni život. Kako mi rekoše, već sad zapadno inozemstvo kontrolira oko 75 posto poljskog bankarstva, a u ostale grane gospodarstva neumoljivo prodiru strani kupci kojima je prije svega stalo do brže zarade. Poljski poljodjelci boje se poplave jeftinih i kvalitetnijih zapadnih proizvoda na i onako tankom poljskom tržištu. Teško ih je uvjeriti da bi mogli profitirati od briselskih subvencija onako kako su to doživjeli Grci, Španjolci, Portugalci pa čak i Francuzi. Seljaci su tradicionalno konzervativni i nepovjerljivi prema novotarijama sa Zapada.

U jednoj su stvari Poljaci u znatno povoljnijem položaju od Hrvata. Za ulazak u Europsku uniju njih nitko ne prisiljava na regionalnu suradnju (recimo sa Češkom ili baltičkim zemljama) što je svojevrstan »muss« za našu Republiku. Kad posebni koordinator Pakta o stabilnosti za jugoistok Europe Bodo Hombach u intervjuu Globusu (15. 6.) stalno govori o regionalnoj suradnji kao prvom preduvjetu za ulazak u EU i NATO, onda to podsjeća na diktat koji vrlo neugodno zvuči upravo iz njemačkih usta. I Poljaci su u posljednje vrijeme imali prigodu susresti se s tim njemačkim »mussom«.

Kako kažu onih koji su nazočili nedavnom susretu Schrödera i Buzeka u Frankfurtu na Odri došlo je do glasnih svađa. Nijemci kao da su zaboravili da su i oni god. 1948. bili »nitko i ništa«, ali su ipak bili bogato nagrađeni Marshallovim planom i početkom integriranja u zapadnu političku i vojnu zajednicu. Kod Poljaka još nije nestao strah da bi bogati Nijemci mogli pokupovati »pola Šlezije« i »veći dio Baltika«, i to sve oslanjajući se na buduće europske zakone i propise. Nešto bi se moglo dogoditi i Hrvatskoj čiju bi Istru Talijani mogli »pojesti za dojutrak«.

Kako vidimo, čak i što se tiče ulaska u europsku integraciju povlaštena Poljska ima svoje teškoće i neki njeni ljudi ozbiljno su zabrinuti zbog mogućih negativnih posljedica ulaska u EU, a što tek da kaže Hrvatska sa svim svojim manama. To ne znači da bi trebalo ksenofobično odbijati integraciju u zapadnu Europu nego samo to: svaka medalja ima dvije strane pa i hrvatsko »europejiziranje«. Na drugu, tamnu stranu medalje treba se temeljito pripremiti, i to bez straha i kompleksa manje vrijednosti. To Poljaci upravo prakticiraju.

Autor je novinar i publicist iz Kölna