Među Hrvatima je vrlo rasprostranjena jedna bolest kojoj bi napokon trebalo dati neko znanstveno ime. Kod nas je uobičajeno da svi znaju treba li nam kontrolirana, inflacija ili ne, kako se najispravnije odgajaju djeca, kako se održavaju zgrade, kako treba prodavati državne hotele, kako isfinancirati cestu Zagreb - Split, kako zaustaviti šverc i kako rekonstruirati porezni sustav ali kad se od bilo kojega našeg mudraca zatraži da riješi jedan jedini problem - i to u svom vlastitom poslu za koji je plaćen - vrisne kao da ga je opekla žeravica. Najprije kaže da je zadatak glup, zatim da nema ekipu, onda da nema novca, poslije da bi trebalo istražiti kako to isto rade u inozemstvu, sutradan da je prerano s tim sada počinjati, zatim da zakoni nisu jasni, a na kraju pobroji zašto bi se sve to moglo opasno izvrgnuti u krivom pravcu, frkne da zapravo uopće nije dovoljno plaćen za posao koji se od njega traži, inzistira da mu se kaže tko će biti kriv ako sve , propadne i predloži da se napravi elaborat.

U svakom dalmatinskom i slavonskom selu, a o Istri da se i ne govori, bilo je notorno daj e glavni krivac za sve njihove nevolje Zagreb jer o svemu odlučuje, sve propisuje i drži sav novac. U Splitu i Rijeci trebalo je pokatkad dobro pričuvati zagrebački automobil jer bi se ljutnja na glavni grad centralizirane države često znala ispisati kakvim oštrim predmetom na nedužnoj lakiranoj karoseriji. Da nama daju da sami određujemo i raspoređujemo - govorili su lokalni gazde - ne bi gorjele šume, napravili bismo ceste, otvorili fakultete i zarađivali mnogo novca.

Premda je točno da pritom mnogim stanovnicima turističkih mjesta čak ni usred sezone nije padalo na pamet da bi sami mogli pokupiti gomiletine smeća sa svojih plaža, niti su se Ličani sjetili da bi svoje siromaške ambulanta mogli barem redovito prati, ljudi su teoretski bili u pravu. Nema valjda više nijedne europske zemlje gdje osnovno školstvo i socijalna skrb nije u lokalnoj nadležosti jer bi stanovnici maloga grada bilo gdje na svijetu trebali najbolje znati što im treba, kako će najracionalnije gospodariti svojim novcem i kako se žele razvijati.

Hrvatski sabor mirne je duše dosta davno, doduše, ratificirao Europsku povelju o lokalnoj samoupravi, ali lako je bilo staviti potpis i ostaviti sve po starom. Zagreba je zato svima bilo navrh glave. Govorilo se da je lokalnim zajednicama mnogo više novca ostavljala bivša Jugoslavija, nego sada samostalna Hrvatska. Političari šestorke poentirali su prije 3. siječnja na HDZ-ovskom etatizmu, centralizmu, otimačini i nepravdi koji su doveli do razvojnoga debalansa.

No kad je Vlada napokon lansirala paket zakona o decentralizaciji, kojima bi se briga o školstvu, zdravstvu, socijali i komunalnim potrebama povjerila lokalnim zajednicama, junaci su najednom ustuknuli. Svi, doduše, i dalje tvrde da jesu za decentralizaciju - jer sada ne mogu okrenuti ploču - ali prigovaraju da se u to ne smije ići tako brzo, ne bez simulacija, ne bez opsežnih priprema itd. Jadikuje se da svuda nećemo imati isti školski i zdravstveni standard, jer su neke općine i gradovi bogatiji, a neki siromašniji, te da će građani morati plaćati dodatne poreze i prireze. Međutim, potpuno je jasno da sva djeca u Americi ne idu u škole koje izgledaju kao s ola na Beverly Hillsu. Dodatni je argument da županije, općine i gradovi nemaju ljude koji će znati obračunavati i voditi nove poslove, da se u mnogim dijelovima Hrvatske još nisu konstituirale nove vlasti i da će - zato što je Hrvatska siromašna - većina lokalnih zajednica i dalje tražiti pomoć iz Fonda za poravnanja, prvobitno namijenjenog onima koji nemaju dovoljno vlastitih prihoda, dakle i dalje će ih sufinancirati država.

Sve u svemu, strah od odgovornosti i socijalistički način rasuđivanja najednom su progutali svu veliku pamet i samopouzdanje. Hrvati bi htjeli da im država i dalje bude mama, a oni će, kao i dosad, prigovarati, ogovarati je jer je nepravedna, kruta i škrta, jer ih zanemaruje i zapostavja, pa će joj krasti džeparac, lagati, pogrešno obračunavati račune iz dućana, falsificirati svjedodžbe i odlagati sve što im ona naredi.

To je jedna strana ovog problema, ali ima i druga, a ta se tiče Vlade. Točno je, naime, da se novi zakoni donose u zadnji čas, samo nekoliko dana prije 1. srpnja kad bi trebala početi njihova provedba, i to nikako nije dobro. No, najveći je problem u tome što je Račan opet - kao i u slučaju izmjena plaća državnih i javnih službenika - napravio nedomišljen potez. Prije zakona o decentralizaciji bilo je neophodno da barem 50 posto od 422 opane izgubi status općine, i barem pola od 125 gradova izgubi status grada te da se lokalne jedinice povećaju, a sustav racionalizira. Za takvo što, međutim, nije bilo hrabrosti, pa Hrvatska sada ima ukupno 223 općina i gradova, s manje od 3000 stanovnika i s vjerojatno - nula, privrede. Od takvih se invalida svakako ne može očekivati da financiraju svoje potrebe zato što doista nemaju odakle. Ali o tome, opet, nitko ne govori i ni od koga nismo čuli da želi da se njegova općina ukine i priključi drugoj. Jer su svi tako pametni i sposobni.