Hrvatskoj se dogodilo ono od čega je strahovala od početka rata – ciprizacija, doduše u minimaloj mjeri, jer je obuhvatila samo krajnju južnu točku – Prevlaku, koju već devet godina od hrvatske suverenosti čuvaju UN-ovi vojnici. Da je ona i prije multilateralne i unilateralne manipulacije njome pripadala Hrvatskoj posvjedočio je odavno i lord Owen, sklon promjeni granica u okolici Dubrovnika i sličnoj tajnoj diplomaciji koja se i dandanas može čitati na njegovu CD ROM-u ili izravno na Internetu.

Owen je u svojoj knjizi "Balkanska Odiseja" ustanovio kako je Prevlaka "po priznanju međunarodne zajednice, bila dijelom Hrvatske". Uostalom, to je potvrdila i rezolucija UN-a i — na njoj zadržala svoje snage!? Strah da će vraćanje Prevlake Hrvatskoj ozlovoljiti Miloševića bio je samo jedan od razloga zbog kojega je međunarodna zajednica održavala njezin status quo. Crnogorski predsjednik Milo Đukanović kazao je nedavno u intervjuu beogradskoj "Politici" da je Prevlaka bila ispolitiziran problem u godinama "jugoslavenske krize", a da je to danas puka pravna formalnost kojom se ne bave ni on jugoslavenski predsjednik Koštunica, nego državna tijela na relaciji Podgorica—Beograd—Zagreb. Hrvatski je ministar vanjskih poslova Tonino Picula, odgovarajući na pitanja Saborskog odbora za vanjsku politiku nekoliko dana poslije, izjavio da je Prevlaka "test vjerodostojnosti politike SRJ" te iznio vjerovanje kako će nova vlada u Beogradu pokazati "razumnu dozu osjetljivosti".

Ne bih se ovom prigodom htio upuštati u dosadašnju "racionalističku" predoziranost velikosrpske politike prema Prevlaci koja je manje-više ostajala u zadanim koordinatama prisvajanja, nego predočiti začuđujuću oscilantnost hrvatske diplomacije prema Prevlaci. Umjesto da je inzistirao na povlačenju JNA s Prevlake u isto vrijeme kada se ona povlačila s hrvatskih otoka, Tuđman je s Ćosićem uspio dogovoriti veliku diplomatsku "pobjedu" Hrvatske da JNA 20. listopada 1992. ipak napusti Prevlaku u zamjenu za snage UN-a, što je poduprla Rezolucija Vijeća sigurnosti 779. Potom se hrvatska "doza razumnosti" ogledala u nuđenju Prevlake Bošnjacima za Neum, što je Tuđman predlagao Izetbegoviću. Na sastanku Owena i Stoltenberga s Karadžićem i Šarinićem 9. prosinca 1993. u Beogradu pročitan je Silajdžićev telegram u kojemu je rečeno kako Bošnjaci odustaju od hrvatskog prijedloga da im se dade izlaz na more na Prevlaci. Njezino se zaleđe nudilo i bosanskim Srbima dok je u igri bila ideja Bosne i Hercegovine kao unije triju država.

Međutim, time za Hrvatsku nisu bile iscrpljene sve mogućnosti geopolitičke trgovine Prevlakom. Po tradicionalnom receptu hrvatske diplomacije mijenjanja svojega za svoje, u Daytonu su u studenome 1995. Slobodan Milošević i Hrvoje Šarinić radili na dokumentu kojim bi Prevlaka trebala pripasti Saveznoj Republici Jugoslaviji u korist bezbolnog vraćanja Istočne Slavonije Hrvatskoj. Da se radi o "strogo povjerljivom" dokumentu svjedoči podatak da ga Šarinić nije spomenuo ni u svojoj knjizi "Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem 1993.-95.(98.)".

Jedan je hrvatski diplomat vidio nacrt tog sporazuma o Prevlaci, a drugi ga je vidio potpisanog. Srbijanski tajni pregovarači govore da su se ti razgovori između hrvatske i srpske delegacije u Daytonu odvijali mimo Amerikanaca i da je bilo riječi o četiri dokumenta takve "salvetne diplomacije", ali oni nisu bili potpisani, tvrdeći da se u "Šarinićevu papiru" radilo o Molunatu, a ne o Prevlaci. Kada se u obzir uzmu sve nabrojene ponude, mora se teška srca priznati da je Tuđmanu Prevlaka od prvoga dana služila kao moneta za izvangranično, pa čak i unutargranično potkusurivanje, što je on i potvrdio prilikom obraćanja naciji nakon kratkog odlaska iz Daytona. Nova je hrvatska diplomacija počela tumačiti hrvatsko vlasništvo nad Prevlakom hvaljenjem kako ona za nju više nije vojno, nego sigurnosno pitanje — kao da se teritorijalni problem Prevlake time automatski apsolvirao!? Ova nova "doza razumnosti" više ne počiva na trampi Prevlake, nego je hoće pretvoriti u svojevrsni turistički "kondominij".

Na koju pak stranu Prevlaku želi prevlačiti nova jugoslavenska diplomacija? Ona bi to navodno brzo riješila na principima o nepovredivosti granica i tako se odmakla od dosadašnjih principa o "nepravednosti granica". Prihvaća činjenicu da je Prevlaka dio hrvatskog državnog teritorija, ali joj ona kao i Miloševiću i dalje služi poput međunarodnopolitičkog katalizatora za pospješivanje rješavanja drugih, kako unutarnjih tako i bilateralnih, pitanja. Crnogorci rješenje za Prevlaku rado prepuštaju Srbijancima kako bi mogli poentirati ako ih ono ne bude zadovoljavalo.

Novi pristup SRJ ne obilježava samo ta "diplomacija unutar diplomacije", nego i realnija volja za rješenjem koje do sada nije bilo, ali i želja da se i pitanje Prevlake stornira unutar ukupnog međugraničnog problema Hrvatske i SRJ koji uključuje "Sjever", tj. reguliranje granice na Dunavu do Batrovaca i BiH te "Jug" odnosno definiranja granice na tromeđi BiH, Hrvatska i SRJ te Prevlake. Dosadašnji apetiti za povoljnijim uređenjem granica proizlazili su iz međudržavnih tenzija i maksimalisitčkih zahtjeva državnih komisija za granice. Jugoslavenska strana ustrajava sada na postupnosti ne samo radi pripreme optimalnih zemljovida nego i vlastite javnosti, pa predlaže da se najprije smanji jedna, pa druga zona na Prevlaci, kako bi se zatim došlo i do same granične linije.

Jučer je u prvi službeni posjet Hrvatskoj trebao stići jugoslavenski ministar vanjskih poslova Goran Svilanović, ali očito nije došlo do usklađivanja veličine i opsega obostranih diplomatskih uspjeha, pa će do njegova susreta s Piculom doći vjerojatno već sljedećeg mjeseca kada na stolu budu jasnije karte — i o samim kartama.