Uz Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, Hrvatska bi dramu oko izručenja Miloševića Haagu trebala najintenzivnije doživljavati, no on je (već odavna) lik iz druge priče. Njegov zločin postao je ulog u međunarodnoj političkoj trgovini, s istim sudionicima za koje je svojedobno bio dobrodošao političar i za koje je trebao obaviti određeni zadatak. Za Hrvatsku je ponižavajuće što se u komentarima i kalkulacijama oko izručenja Miloševića Haagu spominje i mogućnost optužbe protiv nekih Hrvata radi uravnoteživanja krivnje.

Danas je "zaboravljeno" da je Milošević bio legitimni izdanak komunističke vlasti i da je svoje zločinačke velikosrpske pohode izvodio pod egidom socijalizma i Jugoslavije. Iste Jugoslavije koja kao ideja nekih europskih politika traje stoljeće i pol. Protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine zaratio je zato što od te ideje nije bilo ostalo ništa doli sukobljeni goli nacionalni interesi. Posrbljavanjem JNA Srbija se za taj rat pripremala od Titove smrti, i prije. S Tuđmanom na čelu, Hrvatska je, uza strašne žrtve, Miloševića pobijedila. Bude li Srbija izručila Miloševića, i bude li je Zapad za to nagradio, Hrvatska ne treba žaliti za tim dolarima, jer joj ne treba kupljena pravda, niti novac od takve kupnje.

Tko dobro razlikuje junaštvo, bol i patnju od šuškanja dolara može još vjerovati u čistoću žrtve i u Božju kaznu za krivca koja je drukčija od haaške fiškalije. Novac kojim se iznuđuje, kroji i prekraja pravda nije dobitak nego sramota. Od novca se može preživjeti, od sramote se umire. Hrvatske smrti koje je skrivio Milošević imaju i moralnu i civilizacijsku poruku posve različitu od pogodbe s kojom se on ovih dana i zbog tih smrti nastoji dovesti u Haag.