Herostratski put Slobodana Miloševića od vidovdanskog Gazimestana (1989.) do Haaga (2001.) vodio je kroz koercitivnu diplomaciju. On je i nakon svršetka hladnog rata obnovio tu prisiljavajuću diplomaciju koja svoje ciljeve postiže prijetnjama ili "ograničenom" upotrebom vojne sile. Takvom je vrstom diplomacije, koju je međunarodna zajednica bestidno dugo smatrala jedinom efektivom realpolitike na Balkanu, Milošević uvjeravao Slovence, Hrvate, Bošnjake, Albance pa i Crnogorce da se slože s prijedlozima koji se kose s njihovim identitetom, interesima i vrijednostima. U svoj je "susjedski imperijalizam" ušao uvjeren u "the doublethink language" Bijele kuće, koja ga je podržavala sve do Rambouilleta, jer je agresivno producirao onu mjeru geopolitičke nestabilnosti dovoljnu za europsku projekciju američke vojne sile i dugoročno stabiliziranje i proširivanje NATO-a. Militarizirajući svoju vanjsku politiku, beskonačno žonglirajući blefom snage i snagom blefa, na koncu nije shvatio da iznad njegove balkanske postoji i globalna koercitivna diplomacija. Ona ga je prisilila ne samo da i Srbiju učini objektom NATO-ovih napada nego i subjektom promjena koje su ga na kraju ove monstruozne balade razdruživanja "drugarske" Jugoslavije izručile Haagu.

Nakon što je izrežirao smrt stotina tisuća ljudi, u Haag je stigao da umre, ali svojim svjedočenjem može oživiti i uspomenu na one koje je planski likvidirao i one koji su mu dopustili da nekažnjeno punih deset godina širi kaos svoje hegemonije. Dolaskom Slobodana Miloševića i Mile Martića, a prije toga Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika te vjerojatno skorašnjim privođenjem Radovana Karadžića i Ratka Mladića — pred lice će pravde napokon stati jedna monstruozna politika, a ne, kao do sada, tek njezini anonimni egzekutori. Ta činjenica da će se suditi jednoj hotimično pogrešnoj unutarnjoj i vanjskoj politici, moralno je osvježavajući presedan u cjelokupnoj svjetskoj povijesti. Poslije Miloševićeva zatvaranja u haaški zatvor, lokalna i nacionalna politika u Europi više neće biti bezgranično legitimna u svojoj neodgovornosti. Stvoren je međunarodnopolitički presedan koji više ne može derogirati naručena događanja naroda. Milošević će se braniti revolucionarnim nepriznavanjem Haaškog suda i definirati svoje polaganje računa kao politički motivirano suđenje, zaboravljajući da je do njega došlo upravo zbog njegove politike protiv mira i čovječnosti, politike etničkog čišćenja i genocida koju su narodi žrtve htjeli zaustaviti političkim, a ne ratnim sredstvima koje je nametao kao jedinu opciju. Njegov brat Borislav ga je već okvalificirao kao žrtvu globalizacije, a bit će i interpretacija da se u Haagu neće suditi ratnom zločincu već suverenitetu nacionalne države.

Privođenje Miloševića u Haag dan prije bruxelleske Donatorske konferencije za SRJ, indicira da je američka koercitivna diplomacija u punoj formi i nakon smjene u Bijeloj kući, jer je uspjela uvjeriti srbijansku vladu u milijardsku vrijednost bivšega newyorškog bankara Slobodana Miloševića za početak licitacije pomoći novim demokratskim režimima u Srbiji i Crnoj Gori. Potez Đinđićeve vlade veliki je domaći, regionalni i međunarodnopolitički uspjeh kojim otpočinje stvarna katarza jednog naroda koji je dvanaest godina bio izvan političke civilizacije. Time je Srbija dobila prigodu da digne sidro zaostajanja.