Gledam na TV Dnevniku vijest desetljeća koju i predugo čekam: Milošević je na putu u Haag! Kolumnu već pripremljenu za Slobodnu odlažem u ladicu. Sada se opet lakše piše. Pred dvanaestak godina, u zagrebačkom tjedniku Danas napisao sam jedan od svojih posljednjih autorskih tekstova za novine prije prošlog u Slobodnoj. Naslov mu je bio: "Zbogom, Miloševiću". Budući balkanski krvnik hvatao je tada zalet za razbucavanje Jugoslavije. Optužujući unaprijed sve druge za njezino razbijanje, gazio je sve pred sobom na četničkim skupovima koje je sam organizirao ili tuđe u njih pretvarao. U tom sam tekstu i javno ultimativno tražio od SKH da istupi iz SKJ stavljenog u službu Gazimestana, ili da ja izlazim sam.

I tada, i sve ove godine, i sada još uvijek, pitam se: Kako je uopće bilo moguće nešto poput Miloševića? Taj unikatni krvavi staljinističko-nacistički i uz to tako pragmatični Golem, istodobno nevjerojatno stupidan i zavidno lukav, više je od našega i balkanskog bankara ljudskih organa, i više (ali srećom i manje) od utjelovljenja velikosrpskog garašaninovskog projekta koji mu je prejednoznačno pripisivan. Milošević je godinama izrastao u kod našega doba, u matricu, obrazac koji ćemo još dugo morati odgonetati. Poput globaliziranog kompjutorskog virusa, tog ćemo uljeza još dugo moći i morati pomalo očitovati u mnogom i tuđem, ali i našem političaru, tajkunu, javnom djelovanju i potajnom urotništvu. Nadasve u svakom nasilju, praznini masovne riječi, otimačini, hohštapleraju, prevarantstvu, u čestoj ravnodušnosti i oguglalosti, u mnogom politikantskom ili-ili, u prijeziru spram pojedinca, institucija, demokratske procedure.

Da je još malo potrajao, njegov bi najjugoslavenskiji i najvelikosrpskiji projekt završio kao najmalosrpskiji koji je uopće moguć. Vjerujem da bi se od Miloševića na kraju odcijepila i sama Užička ulica osim kućnog broja njegova bunkera. To se na koncu na neki način i dogodilo. Ali promijeniti svjetonazor je malo teže od mijenjanja naočala. Nekad imućna i u Jugoslaviji velika Srbija, te nadasve bogati i svojedobno već polusvjetski Beograd, koji su podigli kuku i motiku, ali i tenkove i topove, protiv razvijenijih koji ih eksploatiraju, pa protiv nerazvijenijih koji bi da im otmu, sada su siromašni i u se skupljeni, s razbijenim naočalima, a bez ijednog riješenog problema od prije petnaest godina i s brdom novih.

U modernom je svijetu puno "crnih rupa" koje naizgled bezdano i gutaju i odbacuju novac i ljude. Osobito ih je puno bilo u zemljama takozvanog realnog socijalizma. No Srbija je u tome možda bez pandana u zemljama slične razvijenosti. Ona se već neka dva desetljeća rastočila u same crne rupe, postala je sazdana od njih. Takvim crnim rupama postali su Kosovo, Smederevo, nadasve sam Beograd koji se - poput mnogih drugih metropola i regionalnih središta, ali do ekstrema - razvijao isisavajući sve oko sebe. Neke je takve sunovrate Srbija dugim i upornim nastojanjem osvojila od Jugoslavije. Poput JNA i tajnih policija, glomazne savezne administracije. Svaki od tih bezdana počeo je gutati gotovo godišnji nacionalni čisti prihod. I istodobno je svaki bio usred srijede najfantastičnijih jedva raspletivih mreža poluinteresa i megamistifikacija.

Milošević, isprva relativno uspješni mladi naftaš i bankar, pojavio se baš kao najpragmatičniji izdanak jedne u dobroj mjeri dezideologizirane generacije elitnog političkog podmlatka u okrilju dva Stambolića, lišen ideala i razuma mnogih starijih revolucionara, ali poput njih sklon prijekim putovima kroz naslijeđa problema i mitova koje su mu ostavili. Njegovo famozno "Ne čujem vas dobro, ali želim da vam odgovorim", na četničkom mitingu pred Saveznom skupštinom prije Vlasijeva hapšenja, postat će paradigmom gluhog i slijepog ubilačkog marširanja preko Vukovara. Srebrenice, Ravnog ...

Poput mnogih svojih javno ili potajno oduševljenih kopija, on je zapravo svojevrsni mafijaš koji natiče mračne nacionalističke, staljinističke i nacističke naočale da bi se bolje pravio da vidi i čuje. Stavlja ih kao jedino priručno i za to prikladno sredstvo da mu se vjeruje i da ga se, ispranih mozgova, slijedi. Protiv svakog susjeda, svakog nesuglasnog, različitog. Jedino u što je možda doista vjerovao bilo je da se s masom i silom oružja, a onda vlasti i novcem iza sebe - može sve. Pokazalo se da se, samo time, može tek - sve upropastiti.

Proizvodnja sukoba oko stvarnih ili izmišljenih problema i njihovo nasilno presijecanje bili su način Miloševićeve pojave i njegova opstanka. No za njegov potpuni nestanak ne samo iz Srbije nego i iz naših života bit će, upravo zato, potrebno mnogo više od Đinđićeve ustavne dosjetke. Usred prošlih mračnih godina, kolega s fakulteta, dr. Dragutin Lalović posudio mi je briljantnu knjigu sarajevskog patnika i heroja nepokorivog smijeha dr. Marka Vesovića Smrt je majstor iz Srbije. To bi možda bio najbolji epitaf na Miloševićevoj haaškoj ćeliji. Ali živima će trebati, uz najbolja političko-ekonomska i demokratska znanja ovoga svijeta, i puno vešovićevske mudrosti i nadasve dobrote da se potpuno oslobode zaraze zle i mračne praznine koju nam je namro glavni haaški uhićenik.