Pred vladom Ivice Račana nalaze se tri odlučujuća mjeseca. Iako je ljeto vrijeme kada se ni u politici ni u ekonomiji ne događaju važne stvari, ovo bi uvelike moglo odrediti budućnost Račanove vlade. Ta procjena ne temelji se, međutim, na očekivanim kadrovskim promjenama u Vladi, niti na mogućim novim sukobima među strankama vladajuće koalicije. Presudnu ulogu u sljedeća tri mjeseca imat će situacija u proračunu. Što to znači?

Ako do kraja rujna Vlada uspije smanjiti rashode proračuna i vratiti ih u planirane okvire, to će značiti da je napokon uspjela zaustaviti javnu potrošnju. Ako uspije stati na kraj svim novim zahtjevima prema proračunu, koji su stizali posljednjih tjedana, to će značiti da je stabilizirala državne financije i da će one uredno funkcionirati. A ako će državna blagajna krajem rujna biti stabilna, to znači da će i dalje imati potporu MMF-a s kojim je potpisala aranžman.

Upravo u sljedeća, tri mjeseca pokazat će se do kraja može li opstati novi sustav plaća koji je u startu pokazao katastrofalne rezultate. Umjesto uštede u masi novca za plaće u javnom i državnom sektoru, za plaće sada treba izdvojiti više novca nego ranije, a državni službenici istodobnio prosvjeduju i galame zato što je većina njih dobila manje plaće. Dogodio se paradoks: novi sustav plaća stvorio je veće troškove i nezadovoljne radnike. Ostvarila se najcrnja moguća varijanta jer je očito da novi sustav plaća nije kvalitetno izrađen, o čemu svjedoče i najave korekcija za pojedine službe.

Sljedeći mjeseci bit če zato posebno teški za ministra financija Matu Crkvenca koji se sve teže snalazi u proračunskoj zbrci. Očigledno je da ministar financija polako gubi ne samo kontrolu nad budžetom, nego i živce. Osim zbog sindikalista koji traže njegovu ostavku i protiv njega se udružuju čak s Borislavom Škegrom - što je svakako nonsens moguć samo u Hrvatskoj, Crkvenac je nervozan i zbog nerazumijevanja nekih kolega iz Vlade, koji ne prihvaćaju njegovu zdravu financijsku logiku. Naime, pojedini ministri protive se novim restrikcijama socijalnih prava, ali istodobno ne nude rješenja za povećanje budžetskih prihoda za socijalne stavke.

Zaboravili su ministri međutim, da je Crkvenac najavio kako će morati uštedjeti u svojim resorima i prerasporediti proračunske stavke ako žele isplaćivati dječji doplatak. Ministar javnih radova Radimir Čačić, primjerice, javno sada prijeti ostavkom ako se njegovu resoru oduzme dio novca, a o čemu se također razmišlja. Isto razmišljaju i Crkvenčevi stranački kolege ministri. Ako doista želi ostati dosljedan svojim riječima da ne prihvaća novo povećanje rashoda, Crkvenac može učiniti samo dvoje - reći “ne" SDP-u čiji ministri traže i troše najviše proračunskog novca ili dati ostavku. Jasno, ostavka bi imala smisla samo ako na njegovo mjesto dođe odlučniji ministar.

Činjenica je da javna potrošnja nije zaustavljena u potrebnoj mjeri iz nekoliko razloga. Osim same Vlade koja stalno hoda po tankoj žici jer istodobno želi štedjeti i pokazati socijalnu osjetljivost, o problemu javne potrošnje nedovoljno brine i Sabor.

Što će se dogoditi ako Račanova vlada do jeseni ne uspije naći ključ za smanjenje javne potrošnje? U tom bi se slučaju mogla vratiti u kožu Matešine vlade. Proračunski rashodi ponovno će početi nekontrolirano rasti, za njihovo pokrivanje morat će se ili zaduživati u inozemstvu ili ubrzano prodavati državnu imovinu, u pitanje će doći reforme, a svjetske financijske institucije okrenut će leđa Hrvatskoj. Takav razvoj situacije bio bi samo uvertira u još težu 2002. godinu, koja će i ovako biti problematična zbog mnogih drugih okolnosti: troška mirovinske reforme, dospijeća inozemnog duga i drugog.