– U svakom slučaju, riječ je o vrlo važnom događaju sa stanovišta pravde za žrtve njegove politike i ratova koje je inicirao, kao i sa stanovišta razvoja međunarodnog kaznenog prava. Činjenica da je do izručenja objektivno došlo protivno unutarnjem pravnom poretku SRJ, može se tumačiti na više načina. Jedno je objašnjenje ono kako je pravo, ovdje pravo SRJ, ustuknulo pred zahtjevima morala i pravde. Drugo, čini mi se ipak preoptimističnim tumačenje kako je zapravo realizirana supremacija međunarodnog prava nad unutarnjim pravom, te da je predaja Miloševića zapravo inauguracija nove faze razvoja međunarodnog prava. Treće objašnjenje, da je riječ o vrlo pragmatičnoj političkoj odluci, u kojoj pravo ne igra veliku ulogu, može biti vrlo realistično. Kako bilo, Milošević je u Haagu i to je najvažnije.

Probleme, primarno političke ali i pravne, koji mogu izrasti iz nesuglasja o pravnoj osnovi takvog poteza, nešto je što će jugoslavensko društvo morati razriješiti na putu svoje demokratske obnove. Činjenica da pravni okvir predaje nije uređen unaprijed ozbiljan je simptom da naši susjedi imaju još dug put prema punoj spoznaji o onome što se dogodilo i odgovornosti za to.

– Polazeći od toga treba reći da, načelno, predaja jednog okrivljenika ne bi trebala pozitivno ni negativno utjecati na postupak protiv drugoga. Međutim, stvarna slika je nešto drukčija. Mnogima je bilo teško prihvatiti činjenicu da bi moglo doći do optuženja nekoga s »hrvatske strane«, dok u Haagu nije bilo optuženika s agresorske strane. Sada, kada je Milošević, kao bivši šef države, u Haagu, a drugi, poput Mrkšića, Radića, Šljivančanina pred njim, stvari iz tog kuta gledanja izgledaju drukčije. Ako je bilo nekih obzira u odnosu na navedeno stanovište, sada ga sigurno neće biti. Otpast će argumenti i onih koji su dosadašnju situaciju uzimali kao opravdanje za otpor suradnji s Haagom. Međutim, isto tako, bilo bi pogrešno ako bi politika optuživanja išla smjerom stavljanja podjednakih utega na vagu, te na drugim stranama u ratu tražila ekvivalent. Vjerujem da će Tužiteljstvo voditi jedinu ispravnu politiku: ne balansirati krivnju i izraziti reciprocitet, već istraživati i optuživati za zločine, bez obzira tko ih je počinio.

– Vrlo je teško interpretirati tuđe, ne odviše eksplicitne stavove. Navedeno bi moglo značiti da slijedi ozbiljan posao pripremanja rasprave. Do sada je haaškom Tužiteljstvu u više slučajeva trebalo i previše vremena da od faze predaje prijeđe u fazu glavne rasprave. To je bio ozbiljan indikator nedovoljne pripremljenosti optužnice. Nadam se da to neće biti slučaj i u Miloševićevom predmetu. S druge strane, izjava glasnogovornice mogla bi značiti da će predaja Miloševića biti pozitivan generator za ubrzanje optuživanja i suđenja drugim zločincima.

– U prvom redu, ono ne odgovara zagovornicima Miloševićeve političke opcije u samoj Jugoslaviji. Obezglavljeni, trebat će vjerojatno dosta vremena da se konsolidiraju, osim ako određenom broju njegovih suradnika strah od Haaga ne bude poticaj da se organiziraju na brz i efikasan način te pokušaju spriječiti daljnja izručenja. Predaja ne odgovara ni onima u drugim državama, koji su vlastito odbijanje suradnje s Haagom opravdavali time što je otac svih zločina bio na slobodi.

– Mislim da ne bi trebalo biti problema s dokazivanjem zločina ni u jednoj od tih država, bez obzira na razliku u vremenu, prostoru i opsegu zločina. U obje zemlje su pod Miloševićevim vodstvom počinjeni toliko strašni zločini da ih je besmisleno rangirati.

– Da. Ne samo zato što je većina dosadašnjih, kudikamo manje važnih procesa, trajala vrlo dugo. Proces Miloševiću imat će vjerojatno i dodatnu dimenziju. On je ključ svih događanja i Tužiteljstvo će na tom procesu vjerojatno željeti rasvijetliti cijelu genezu rata na području bivše Jugoslavije. To je važno ne samo radi utvrđivanja Miloševićeve krivnje, već i kao pouka da se nešto slično više ne ponovi.