Ustavno-pravna krparija, što su je nazivali »žabljačkom Jugoslavijom«, trajala je tek koji mjesec više od devet godina, a odlazak njena kreatora Slobodana Miloševića iz balkanske političke arene kraj je te »savezne republike«. Da bi Srbija mogla ispuniti svoj nacionalni interes, a to je bila suradnja s globalnom politikom, koja je tražila tek jedan dokaz kooperativnosti – izručenje Miloševića u Haag, morala je otkazati »poslušnost« saveznoj administraciji. Blokadom saveznoga Ustavnoga suda, što ga je regrutirao Miloševićev režim, izručenje bivšega diktatora bilo je onemogućeno.

Politiku kooperacije s međunarodnom zajednicom, za koju se odlučila većina u DOS-u, što je simbolizira aktualni premijer Srbije Zoran Đinđić, zagovornik politike diskontinuiteta prema prošlom režimu, opstruiraju ne samo predstavnici staroga režima u Ustavnom sudu i Miloševićevim socijalistima bratska crnogorska stranka, koja je zbog izručenja njihova druga raskinula koaliciju sa DOS-om, već po svemu sudeći i posljednji jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica, odnosno krilo u DOS-u koje zagovara »pogodbenu tranziciju«. SR Jugoslavija nije okvir koji bi omogućio međunarodnu integraciju bilo kome, pa tako ni Srbiji, koja je pod firmom Jugoslavije dugo prikrivala ostvarivanje svojih interesa. Taj je okvir iznenada počeo ugrožavati vitalni nacionalni interes da Srbija, s međunarodnom potporom, kako-tako preživi narednu zimu, a da strane investicije osiguraju barem blagi pad nezaposlenosti i prosperitet, što bi osnažilo legitimitet sadašnjoj administraciji.

Da je kosovski mit u pozadini svake važne odluke srpskoga političkog vodstva, Slaven Letica cinično je primijetio još 1991. godine kad su oko Vidovdana snage jugo-vojske počele doživljavati ozbiljan poraz od slovenske teritorijalne obrane, a mitsko značenje datuma na koji je odlučio poslati Miloševića u Haag konstatirao je i sam Đinđić. Na dan na koji mit slavi poraz na Kosovu, na dan na koji je ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand u Sarajevu 1914., čime su »mladobosanski« velikosrbi i urotničke organizacije u njihovoj vojsci potakli početak Prvoga svjetskog rata, na dan kad je prije 12 godina na Gazimestanu Milošević najavio okupacijski pohod na političke protivnike i ostvarivanje »velike Srbije«, Đinđić je politički pogubio i Miloševića i njegovu Jugoslaviju.

Izručenjem u Haag, gdje ga vjerojatno čeka doživotna robija, Milošević je izgubio svaku mogućnost utjecaja na procese na Balkanu. Odlučivši se suprotstaviti odluci, što ju je globalna politika očekivala, njegov se nasljednik Koštunica pak diskvalificirao kao budući sugovornik međunarodne zajednice, a »njegova« Vlada i njegovo predstavničko tijelo izgubili su i smisao i legitimitet.

Druga opcija za Koštunicu nije ništa povoljnija. Odluči li se raspisati nove izbore, ponovno nema šansi održati saveznu državu. U za njih daleko nepovoljnijim okolnostima, dok im je parlamentarna većina u Crnoj Gori bila vrlo »tanka«, dok su međunarodni pritisci bili snažni, a pobjeda demokratske opcije nad Miloševićevom diktaturom neizvjesna, crnogorske su demokratske stranke odbile sudjelovati na saveznim izborima. Na Kosovu, kao i krajem prošle godine, izbori se ne bi mogli održati, a provođenje još jednih izbora bez Kosova samo bi učvrstilo njegov poseban status. Raskol u DOS-u ide na ruku strankama koje su podupirale Miloševićev režim. Izručenje »Vožda« homogenizirat će njegovo biračko tijelo. Rezultati prijevremenih izbora ponovno bi zaoštrili odnose između savezne razine vlasti i Vlade Republike Srbije, a to bi opet Srbiju guralo prema prekidanju svih državno-pravnih veza sa SRJ.

Crnoj Gori se smiješi ostvarivanje političkoga cilja tanke vladajuće većine bez očekivanoga rizika što bi ga nosilo provođenje referenduma i donošenje ustavne odluke o samostalnosti. Savezne pak institucije i onako ne funkcioniraju, a za neutralizaciju najopasnije od njih, Vojske Jugoslavije, Srbija i Crna Gora sigurno će dobiti međunarodnu pomoć. Činjenica da je Vojska Jugoslavije nedavno u akcijama kod Preševa i Bujanovca iznenada postala »saveznicom NATO saveza« mogla bi biti izuzetno važna u operaciji njena rastakanja. Ona se »savezništvom« našla pod određenim stupnjem NATO-va nadzora, a to bi mogao biti dobar uvod u ostvarivanje i onako prepoznatljivoga cilja globalne politike na ovom prostoru – što većeg stupnja demilitarizacije.

Đinđić je u političku arenu mogao ući kao velikosrbin, ali političkom eliminacijom Miloševića i rastakanjem Jugoslavije to postaje nebitnim. Logika političkoga procesa sili ga da prihvati opredjeljenje što ga i od prije očitavamo kao vrijednosti nekih od njegovih najbližih suradnika. Splet okolnosti primorat će ga na prihvaćanje političkoga opredjeljenja na koje su početkom sedamdesetih pristali liberalni političari iz kruga Marka Nikezića i Latinke Perović. »Uža« je Srbija ono što im je na dispoziciji, a umjesto imperijalnih velikonacionalnih ideja iz nekih prošlih vremena preostaje im samo njena mukotrpna »normalizacija« i modernizacija.

Uočljivo je da su se u prošlom razdoblju svi velikosrpski akteri vezali uz Koštunicu, prije svega oni iz Republike Srpske i s Kosova, a on sam nije skrivao interes za kontrolu nad nekim od političara koji predstavljaju hrvatske Srbe. Raspadom SR Jugoslavije i erozijom Koštuničina utjecaja nestaje i bitan element trajne nestabilnosti regije. Srbija koja bi se »pomirila« sa svojim granicama omogućila bi i eliminiranje nacional-radikalizma u Bosni, a svedena u svoje prirodne granice više ne bi mogla biti »glavnim osloncem« međunarodne politike na Balkanu i tako ugrožavati interese susjeda. Činjenica da bi njeno onemogućavanje međunarodne suradnje i ispunjavanja standarda, što ih propisuje globalna politika, moglo »dokrajčiti« SR Jugoslaviju.

Juridičke dvojbe o haaškom međunarodnom sudištu i o tome kako će biti moguće dokazati intenciju genocida u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, što ga je pokrenuo Milošević, od drugorazrednoga je značenja u odnosu na promjenu nastalu Miloševićevim i faktičkim i simboličkim odlaskom iz regije i krajem njegove, posljednje Jugoslavije.

Davor Gjenero