LONDON, 1. srpnja (Od Vjesnikove dopisnice) - Teorije o tome da su postojale određene nagodbe između Slobodana Miloševića i zapadnih političara tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji ponovo su u opticaju nakon njegova izručenja Haagu. Britanski list Sunday Telegraph navodi tako u nedjelju da Milošević planira blamirati britansku te druge zapadne vlade time što će pred Haaškim sudom otkriti »tajne sporazume koji su, kako tvrdi, poduprli njegov režim tijekom desetljeća balkanskog krvoprolića«.

Miloševićevi odvjetnici namjeravaju u Haagu imenovati čak trojicu bivših britanskih ministara vanjskih poslova - lorda Carringtona, lorda Owena i lorda Hurda - u pokušaju da odgovornost za krvavi raspad Jugoslavije dijelom svale i na zapadna leđa. Jedan od odvjetnika bivšeg jugoslavenskog predsjednika, Branimir Gugl, izjavio je Sunday Telegraphu da će Miloševićeva obrana u Haagu tvrditi kako je on dobio »zeleno svjetlo" od zapadnih vlada za mnoge svoje sporne akcije, pa čak i za korištenje sile.

Nije isključeno da će beogradski silnik poimence imenovati međunarodne figure s kojima je u prošlosti sklapao različite pogodbe. Jedna od njih je lord Carrington, bivši britanski ministar vanjskih poslova, koji je pregovarao s Miloševićem u ime Europske unije 1991. i 1992. godine. Druga osoba je lord Owen, koji je nakon toga bio međunarodni mirovni posrednik za bivšu Jugoslaviju. Spominje se se ime Douglasa Hurda (danas lorda Hurda), tadašnjeg britanskog ministra vanjskih poslova. U toj svojoj ulozi Hurd se usprotivio američkim planovima za ukidanje embarga na izvoz oružja Bošnjacima. Novu kontroverzu izazvao je Hurd kad je nakon povlačenja iz politike postao jednim od direktora britanske banke Nat West. Jedan od prvih poteza u toj novoj ulozi bilo mu je da ode u Beograd na tajni radni doručak s Miloševićem, u pratnji Pauline Neville Jones - vrlo visoke bivše britanske diplomatkinje, koja se netom povukla iz Foreign Officea. Hurd je u Beogradu dogovorio da će Nat West organizirati privatizaciju jugoslavenskog PTT-a. To je značilo jaku financijsku injekciju za Miloševića i vjerojatno produžilo njegovo ostanak na vlasti.

Dužnosnici u Foreign Officeu izjavili su ovih dana: »Ne bismo se izenadili da se tijekom suđenja postavi pitanje poslova lorda Hurda s Miloševićem, ali naše ruke su ustvari čiste i nemamo što kriti. No francuska vlada mogla bi biti nervozna ako se postavi pitanje njezinih vlastitih prijateljskih odnosa s Miloševićem sve do 1999.«

Milošević se, tvrde sada njegovi odvjetnici, osjeća da su ga zapadni pregovarači »izdali«. Neke od njih njegova obrana kani pozvati u Haag u ulozi svjedoka. Uz Hurda, Owena i Carringtona, u tom se kontekstu spominje i američki pregovarač Richard Holbrooke - uz čiju je pomoć 1995. sklopljen Daytonski sporazum. Zapadni političari će se vjerojatno braniti time da je Milošević bio datost koju su morali uzeti u obzir, ma koliko im se nije sviđao jugoslavenski predsjednik, niti ono što čini. Milošević će pak tvrditi da je za neka od svojih djela dobio prešutno ili otvoreno odobrenje zapadnih sugovornika.

Ako je točna teorija o tajnim nagodbama između Beograda i zapadnih prijestolnica, njome bi se dosta dobro mogla objasniti i činjenica da protiv Miloševića nije bila podizana optužnica zbog krvoprolića i »etničkog čišćenja« u Hrvatskoj te BiH. Bio je optužen samo za zločinstva na Kosovu kad je Zapad napokon izgubio strpljenje. Tek sad će se optužnica protiv Miloševića proširiti - najvjerojatnije optužbama vezanim za pokolj 7000 Muslimana u Srebrenici, te za uništenje i pad Vukovara, kao i za pokolj bolesnika vukovarske bolnice. Tako proširena optužnica sadržavat će i zlodjelo genocida.