Da su knjige u Hrvatskoj postale relikvije i da su konačno potpuno izgubile svoj tekstovni smisao podučila je našu dezorijentiranu javnost jedna estradna pjevačica. Gospođa Alka Vuica je neki dan pred masom okupljenih prijatelja i obožavatelja, na promociji svoje knjige »Kritika muškog uma« u Gradskoj kavani na glavnom zagrebačkom trgu, doslovno izjavila: »Ne morate ići na plastičnu operaciju. Mojom knjigom možete masirati grudi pa će vam grudi narasti ili njome možete masirati guzu....«. Bila je ta izjava sumrak hrvatskog čitanja ali i uma.

Alka Vuica, koja je inače vrlo pismen autor i čiji su tekstovi bolje napisani od većine knjiga što ih objavljuju članovi Društva hrvatskih književnika, svojom uzgrednom batudom dirnula je sam živac hrvatske književne laži. Onako kao što su u 17. ili 18. stoljeću domorodci po dinarskim katunima poput relikvije čuvali i dirali, jer ih nisu znali čitati, Kašićev »Ritual rimski« ili Kačić-Miošićev »Razgovor ugodni naroda slovinskoga«, tako smo sada i mi došli u fazu kada se knjige samo diraju, kada ih ne čita nitko i kad nam autori sasvim razborito sugeriraju da se uz pomoć njih masiramo.

Gospođa Vuica nije ni malo kriva za takovu situaciju. Ona ima priliku da postane najmasiranija hrvatska autorica. Uostalom ima kod ove autorice i nečega što nedostaje našoj inače smrknutoj književnoj estradi. Ona je na promociji svoje knjige zaključno rekla: »Kupite si knjigu za sreću«. Tom je izjavom lucidna gospođa dodirnula bit problema. U Hrvatskoj naime knjige se kupuju jedino zbog nesreće, kupuju ih smrknuta lica ljudi ljutih i nezadovoljnih. Jer da nije tako zar bi bilo moguće da su u nas tjednima najčitanije sve neke mračne knjige novokomponiranih hrvatskih književnika. U tu mračnu kolonu gospođa Vuica unosi svjetlo svoje naravno hinjene naivnosti. Njezina »Kritika muškog uma« svijetla je strana hrvatske moderne nepismenosti.

Tamna i namrgođena strana te nepismenosti imala je svoju promociju isti onaj dan kad i Vuičina »Kritika muškog uma«. Samo za razliku od vesele gospođe, koja je izabrala prostranu i svima otvorenu Gradsku kavanu, mrki hrvatski muževi, ošišani i brkati, dobili su ni manje ni više nego najsvečaniji i javnosti inače najzatvoreniji prostor Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Tako se dogodilo da je u trenutku dok se gospođa Vuica na glavnom hrvatskom trgu bavila muškarcima, u Preporodnu dvoranu Hrvatske akademije ušao najhrvatskiji muškarac Ljubo Ćesić Rojs.

Taj trenutak, koji je imao veze s promocijom jedne knjige, predstavljao je potpuni poraz hrvatske društvenosti i hrvatske pameti. Ćesić u Akademiji čak je tri puta gore od Ćesića u Hrvatskom saboru. Knjiga koja se predstavljala u Preporodnoj dvorani Hrvatske akademije na Gornjem gradu djelo je Zorana Vukmana, pisca kolumni u Hrvatskom slovu i Slobodnoj Dalmaciji, i u toj se knjizi, kako je jedan prikazivač toga dana u Hrvatskoj akademiji utvrdio, »kolosalno portretira Ivica Račan i njegova klika što je Hrvatsku pretvorila u Orwellovu životinjsku farmu u kojoj su umni i pošteni prognani u mentalnu karantenu«.

To da knjiga trećerazrednih i u javnosti neprovjerenih političkih feljtona uđe u sveti prostor u kojemu je nekoć osnovana Hrvatska akademija, skandal je bez premca. Kakve veze može imati s Hrvatskom akademijom znanosti (!) i umjetnosti (!) Pašalićeva poluprivatnopolitička Zaklada hrvatskog državnog zavjeta i zbog čega su se u povodu aktivnosti te mračne zaklade po Akademiji šepirili velikani hrvatskoga duha koji se zovu Rojs, Gotovina i Ćesić?

Na ta pitanja javnosti trebaju odgovoriti predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Ivo Padovan, zatim čelnik književnog razreda akademik Dubravko Jelčić. Jer Ivić Pašalić i Ljubo Ćesić Rojs su posljednje osobe na svijetu kojima je mjesto u najsvetijoj hrvatskoj instituciji. Tamo nije mjesto ni knjigama koje oni javno vole a kamoli njima dvojici osobno. Hrvatska akademija je sigurno najmanje kriva da mora u svojim svetim prostorima slušati ocjene o aktualnim političarima i o njihovom pretvaranju Hrvatske u Orwellovu životinjsku farmu. Ja ne mislim naravno da Ivica Račan nije sukrivac za to što Hrvatska pomalo naliči na neke prizore iz Orwellove farme! Ali ako Pašalićeva i Ćesićeva bratija, što se sada ne znam čijom pomoći razmilila Akademijom, misli da oni ničim nisu skrivili taj orwellovski cirkus, onda je u ovoj zemlji doista netko potpuno poludio.

Nije moguće i treba biti javno osuđeno kad netko u Hrvatskoj akademiji organizira političke manifestacije. Nije moguće da ondje Akademijin partner bude Zaklade hrvatskog državnog zavjeta koji je profanirana mrtvozornička frankistička udruga, nije moguće da se usred Akademije u nebo uzdižu dnevni feljtončići političkog kolumnista koji je prihvatio stranačku optiku kao svoju.

Hrvatska akademija je u svojoj povijesti imala padova. Dovoljno se prisjetiti da su joj članovi bili i Josip Broz Tito i Vladimir Bakarić i Franjo Tuđman, ali već iz te trijade vidljivo je da se stvari godinama ipak popravljaju. Prvi od trojice knjige nije pisao, drugi ih je brisao, a treći prepisivao. Akademija je konačno slobodna od političkih pritisaka i Ljubo Ćesić Rojs u njezinim odajama je blasfemija. Taj se zastupnik Hrvatskog sabora ne treba pojavljivati ondje gdje imalo miriše na knjige. On je oličenje hrvatske nepismenosti i čak bi i na promociji knjige Alke Vuice bio suvišan, premda ga u Gradskoj kavani ne bi trebalo nagovarati da napusti prostor.

U Preporodnoj dvorani Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti netko je morao i njega i Ivića Pašalića zamoliti da ne ulaze. Postoje sveti prostori oko kojih se jedino može graditi budućnost. Oni koji još uvijek vjeruju da je problem Hrvatske u horizontali, to jest da se unutar Hrvatske vodi narodni dijalog u smjeru desno-lijevo, posvema su krivu. Ne radi se u Hrvatskoj uopće o horizontalnim odnosima nego se u nas sve svodi na smjer gore-dolje. Problem suvremene Hrvatske je vertikalan, to je problem slobodnoga pada u kojemu nam još jedino ostaje da budno čuvamo sveta mjesta ove zemlje. Do prekjučer, to je svakako bila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Od jučer svatko za novac može kupiti njezine odaje, svatko pa čak i s ukradenim novcem može kupiti trenutak tuđe veličine i tuđeg duha.

Nije dobro da se zaboravi da akademici koji su dopustili Ćesić Rojsov ulazak u hram hrvatske pameti ne znaju teorem po kojemu Akademija ne radi za njih nego oni za nju. Ovaj put oni su radili protiv Akademije. Nitko se s baštinom biskupa Strossmayera nema pravo poigravati, a još manje je prodavati Iviću Pašaliću da je javno siluje u prizoru kojemu Ljubo Ćesić Rojs spremno dodaje svoj dio bijede.

Slobodan Prosperov Novak