– Mi znamo samo tri sistema u novije vrijeme: kineski komunistički, socijalistički i zemlje komunističkog bloka. Sve ostalo je kapitalizam. Morali bismo definirati što hoćemo, to je osnova svake zemlje da bi mogla ići dalje, da bi se prema tome mogli kreirati zakoni. S obzirom da nemamo političko-ekonomski identitet, neminovno imamo sukob interesa u zakonodavstvu, u ustavnosti zemlje, ekonomiji. Nikome nije jasno što se događa u ovoj zemlji.

– Ne priznajem tu tranziciju koja se tako često spominje u Europi. Tranzicija je, po mome, bilo razdoblje lopovskih i nezakonitih transakcija povlaštenih pojedinaca i simpatizera vladajuće strukture. Ne samo kod nas već u cijeloj istočnoj Europi. Da smo mi to odmah definirali s dobrim namjerama stvaranja nove, kvalitetne države, što nije bilo teško, zašto bismo uopće trebali tranziciju i što ta tranzicija znači, kako će se u povijesti definirati? Po mom mišljenju kao najveća otimačina u prošlom stoljeću, a da se ništa pozitivno u toj tranziciji nije dogodilo. I sad kad je sve pokradeno i osiromašeno, neminovno je napraviti novu tzv. tranziciju, ali ovaj put pošteno i u dobrim namjerama. To se moglo jednostavno riješiti sa tri stvari. Ako smo htjeli privatizirati nešto u ovoj zemlji, onda se točno zna kako se to radi, jer za to postoje formule na Zapadu koje su izmislili investitori. Kako rastumačiti da u zemlju u posljednjih 10 godina nije došao nikakav svjež kapital, da su se u privatizaciji koristile bankarske domaće igre, da država nije dobila novac da bi izgradila infrastrukturu, iako je njezina procijenjena vrijednost u društvenom vlasništvu 1990. bila 60 milijardi dolara. Tih 60 milijardi društvene vrijednosti je trebalo prijeći u privatne ruke, investitorima s kapitalom, u procesu privatizacije, a Fond za privatizaciju je na račun toga trebao dobiti 60 milijardi dolara. Možete li si predočiti što je taj novac na jednoj hrpi i što je dobronamjerna država mogla napraviti s tim kapitalom? Danas vjerojatno ne bismo trebali moliti Europu da nas primi u članstvo i sigurno se ne bismo trebali zvati zemlja u tranziciji!

– Ni u najvećem ludilu. Biznis je realnost, logika, situacija. Ne mogu unositi principe i osjećaje u donošenje poslovnih odluka. Ja volim Hrvatsku kao zemlju rođenja. No razum prevladava, kao biznismen moram odvojiti razum i osjećaje. U tom kontekstu Hrvatsku gledam kao sve ostale zemlje koje nude uvjete pod kojima bi se eventualno moglo investirati. Mjesta ulaganja i područje interesa za svjetske biznismene je Azija. Trebalo bi nešto od tamo naučiti.

– Možete jer ne privređuju. Gledajte što se događa s nečim što je kapitalno u ovoj zemlji, a novac odlazi na kriva mjesta. Država iz svog fonda za privatizaciju uzima novac da bi zakrpala budžet. Zar taj novac ne bi bio korisniji da se dao svakom nezaposlenom kojeg bi trebalo otpustiti? Primjerice, da mu se da 50.000 DEM za namjenske projekte, jer je jasno da neprofitabilan čovjek birokracije guta novac i ne privređuje, i mnogo je skuplji državi, privredi nego da mu se da 50.000 DEM unaprijed i kaže: »Sad ti kreni svojim pravcem, koristi inteligenciju, sposobnosti i napravi nešto korisno«.

– U Hrvatskoj su tri krize koje odmah u startu morate riješiti. To je kriza Ustava ili, kako smo rekli, definicija političko-ekonomskog sistema, imate političku krizu jer ima previše birokracije, dopustili ste joj da bude enormna snaga i da vas kontroliraju u svakom segmentu života, gotovo vam naređuju što ćete ručati. Imate krizu Hrvatske narodne banke. Ako želite ići američkim stopama, morate smanjiti autoritet države i dizajnirati je kao servis naroda koja će pratiti slobodno tržište.

S emisijom novca od strane HNB-a i njenom distribucijom preko komercijalnih banaka u slobodnom tržištu, najednom ćete dobiti situaciju u kojoj će se banke boriti za korisnike kredita i tražiti sigurne investicije koje se mogu kreditirati u zemlji. To vam je stambena izgradnja, automobilska industrija, sve u što se ljudi s veseljem upuštaju jer im to treba u životu. Kupim na kredit stan ili kuću i time pokrećem lančanu reakciju zaposlenja nezaposlenih, pa onda njima narastu apetiti, a kreditno su sposobni jer rade, što opet zapošljava nove nezaposlene... S nezaposlenošću koja vlada u ovoj zemlji HNB ima prostora tiskati novac za ekonomske potrebe, a da pritom ne kreira inflacijsku atmosferu. Ona bi se pojavila tek kad bi nezaposlenost pala na prirodnu granicu od tri, četiri posto. No, do tada mi imamo mnogo vremena. HNB bi se trebao osloboditi deviznih rezervi koje drži u trezorima kao polog za vrijednost kune. Taj bi novac došao kao predivna investicija iz domaćih izvora s jeftinom kamatom koja bi se na kraju slila u državni budžet. I svi bi imali koristi. Tiskanje novca se danas u modernim zemljama ne određuje deviznim rezervama ili količinom zlata u trezorima državne banke, već potrebom ekonomije za njezino besprijekorno funkcioniranje. U tom momentu domaća valuta odlazi na slobodno svjetsko tržište novca i njezin kurs se tamo određuje prema ponudi i potražnji, a sve vezano uz kvalitetu domaće ekonomije i proizvoda i servisa koje ona može ponuditi svjetskoj tržnici.

Naravno da država može zloupotrijebiti takvu situaciju i da se novac tiska ne za ekonomiju, već za budžetske potrebe. U tom trenutku cijeli koncept pada u vodu i dolazi do inflatornih kretanja. Zato, kao imperativ, treba prvo smanjiti državnu moć i njezin autoritet i onda HNB staviti kao neovisnu ustanovu koja će ekskluzivno štititi interese ekonomije zemlje i slobodnog tržišta. I još nekoliko riječi o ZAP-u. Taj komunjarski alat oštetio je zemlju za tri izgrađena mosta dnevno u posljednjih 10 godina, samo zato da bi država imala kontrolu protoka novca koji nije u funkciji. Da je taj novac u funkciji kod komercijalnih banaka na koji one moraju plaćati osnovnu državnu kamatu, ekonomija bi živnula gotovo preko noći. Ne mogu razumjeti da ljudi danas još podupiru ZAP. Eliminirajte tog beskorisnog zmaja s osam glava koji samo ždere, a ništa ne privređuje. Novac je roba kao i sve ostalo i bez njegova plasmana i trgovine nema profita.

– Vraga je sigurno. Pogledajte mirovinsko osiguranje. Uzmite da netko radi 40 godina i da je svake godine uplaćivao u taj fond. Da je isti novac uplaćivao u stabilnu banku, mogao je kreirati fond od 80.000 do 100.000 maraka ako se uračuna godišnja kamata oročenja što mu pripada na glavnicu. I što dobiva kad ode u mirovinu? Trebao bi dobivati samo kamatu koja bi mu se proglasila mirovinom. Na 80.000 do 100.000 maraka, uz današnju kamatu oročenja, svaki bi umirovljenik u Hrvatskoj trebao dobiti najmanje 7000 maraka godišnje, što bi bilo 580 maraka zagarantirane mirovine. Da ne kažem da je mirovinski fond jedan od najjačih fondova u zemlji, jer ljudi umiru i ostavljaju glavnicu u fondu. Mirovinski fond bi trebao biti najbogatija institucija u zemlji, a ne najsiromašnija. Ako je sigurnost takva kao što vi govorite, gdje je novac? To su goleme svote, a nitko ne odgovara.

Svršetak u sutrašnjem broju

Andrea Latinović