Slovenske političke kuloare, ali i traču sklonu javnost, već neko vrijeme intrigira pitanje što će za godinu dana, kad mu istekne mandat, raditi predsjednik Milan Kučan. Prema važećem Ustavu, bio je dva puta izabran za predsjednika Republike, i to oba puta apsolutnom većinom već u prvom krugu. Kad mu Ustav to ne bi priječio i ako bi se ponovno kandidirao, najavljuju pouzdana mjerenja javnoga mnijenja u Sloveniji, bio bi ponovno izabran već u prvom krugu. Predsjednik Republike s ograničenom moći, koji rijetko i odmjereno nastupa u javnosti, ali koji ne skriva neka svoja neslaganja s politikom Vlade, a politički su mu stavovi uvijek javno prepoznatljivi, postao je konstantom slovenske politike i mnogi funkciju predsjednika Republike već poistovjećuju s njegovom osobom.

Nagađanja o tome kako bi na čelnim pozicijama u izvršnoj vlasti moglo doći do jednostavne zamjene, pa da bi Janez Drnovšek, dugogodišnji uspješni predsjednik Vlade, postao predsjednikom Republike, a da bi ga Kučan zamijenio na čelu Vlade, odgovor su na taj izazov kojim bi se izbjegli i veliki politički potresi zbog »smjene generacija«, a mogući budući ozbiljni kritičari ne bi ostali neintegrirani u političke institucije. Slovenski Ustav, doduše, predviđa pravo predsjednika Republike, kojemu je istekao mandat, da doživotno bude zastupnikom u gornjem domu Parlamenta, korporativno koncipiranom i politički neutjecajnom Državnom savjetu. Svima je, međutim, jasno da je takva senatorska pozicija samo umirovljenje s pravom na kabinet i tajnicu, a ne stvarni politički angažman, a još manje integriranje i dioba odgovornosti za donošenje odluka izvršne vlasti. Na kraju Clintonova mandata SAD se suočio s istim problemom, a gledajući unatrag uočljivo je da su se politički lobiji dugo spremali kako riješiti taj problem.

Bill Clinton daleko je od mirovine, a svoj drug i posljednji predsjednički mandat iskoristio je afirmirajući se kao jedan od najuspješnijih američkih predsjednika. Tijekom svoga drugog mandata bio je izložen konstantnoj moralnoj diskreditaciji, pa i pokretanju postupka impeachmenta, utvrđivanja krivične odgovornosti zbog lažne izjave pred sudom, postupku za koji su inicijatori unaprijed znali da ne može biti okončan Clintonovim opozivom, jer bi za to trebalo okupiti dvotrećinsku većinu u Senatu. Uočljivo je i to kako pokušaji da se Clintonu, zbog lažne prisege, oduzme odvjetnička licenca nisu bili samo nastojanja njegovih protivnika da mu naude kao osobi nego je riječ o smišljenom političkom potezu. Naime, nagađalo se kako bi Clinton nakon predsjedničkoga mandata mogao biti izabran u Vrhovni sud, pa bi tako kao član najvišeg tijela sudbene vlasti ostao suodgovornim za politiku zemlje.

U Americi, naime, Vrhovni sud obavlja i onu funkciju koja je u hrvatskom političkom sustavu namijenjena Ustavnom sudu: procjenjuje ustavnost u Kongresu prihvaćenih zakona. Očito je da lobijima koji su pripremali poziciju novoj administraciji nikako nije odgovaralo ni takvo Clintonovo »integriranje«, a i njegovi demokratski kolege i republikanski protivnici bili su zainteresirani da nakon isteka mandata ostane marginaliziran. Problem, što ga je svom nasljedniku i političkom sustavu SAD-a mogao predstavljati Clinton, nisu akteri – koliko god bili uspješni predsjednici – koji predsjednički mandat, poput Reagana, okončaju u dubokoj starosti ili oni koji izgube izbore za drugi mandat (Ford, Carter, Bush stariji). Francuski politički sustav bivšim predsjednicima Republike omogućuje integraciju kakvu su neki očekivali u Clintonovu slučaju. Oni postaju doživotnim članovima Ustavnog vijeća, tijela koje se brine o provođenju izbora, prije prihvaćanja u parlamentu procjenjuje ustavnost svih sistemskih zakona, a na zahtjev predsjednika, premijera, predsjednika Nacionalne skupštine ili 60 zastupnika ocjenjuje ustavnost ostalih prihvaćenih zakona. O ustavnosti zakona Ustavno vijeće mora odlučiti u roku 30 dana. Postupak ocjene ustavnosti odgađa promulgaciju (proglašenje) prihvaćenih zakona, a ako Ustavno vijeće neku odredbu proglasi neustavnom, ona ne može biti proglašena ni primijenjena.

Prije posljednje ustavne reforme predsjednik Republike je nakon okončanja mandata imao pravo na poziciju doživotnog »senatora« – člana Županijskog doma Sabora, ali je ukidanjem tog doma nestao i taj slabašan mehanizam integracije bivšeg predsjednika. Ustavno-pravni eksperti, što ih je bio okupio predsjednik Mesić, u svom su prijedlogu ustavne reforme predlagali da predsjednik Republike nakon isteka mandata postane doživotnim članom Ustavnoga suda, a njihov je prijedlog reforme predviđao sustav utvrđivanja ustavnosti zakonodavnih projekata sličan onome francuskom.

Ti su mehanizmi bili zamišljeni zbog ukidanja Županijskog doma, koji je imao pravo suspenzivna veta na zakone prihvaćene u Zastupničkom domu, pa je Ustavni sud trebao preuzeti ulogu konzervativnog faktora u sustavu, koji bi omogućio odlaganje eventualno ishitrenih odluka parlamentarne većine. Nažalost, predložena rješenja nisu dobila potporu saborskih zastupnika. Promjena Ustava kojom je ukinut Županijski dom bila je racionalna, ali zbog njena provođenja u vremenskom tjesnacu nisu promišljene sve konzekvence te odluke na politički sustav, pa ni činjenica da je njome nestao i onaj tanani mehanizam političke integracije bivših predsjednika Republike.

Davor Gjenero