Prema pouzdanim podacima kojima raspolaže Nacional, nakon što je Slobodan Milošević, glavni krivac za genocid i brojne zločine počinjene u proteklom desetljeću na Balkanu, smješten u zatvor Scheweningen, u narednih nekoliko tjedana Haaški sud maksimalno će se fokusirati prema Zagrebu i zatražiti izručenje trojice umirovljenih generala optuženih za ratne zločine: Ante Gotovine, Rahima Ademija te dugogodišnjeg zapovjednika MUP-ovih specijalaca Mladena Markača. Optužnica protiv Gotovine, Ademija i Markača pripremljena je još prije nekoliko mjeseci i s njom su upoznati i najviši dužnosnici Račanove vlade, međutim upravo na nagovor hrvatskog premijera u Haagu su otezali s njezinim aktiviranjem.

Naime, višemjesečno odgađanje traženja izručenja dvojice vojnih i jednog policijskog generala vođeno je samo kako se ne bi dodatno destabilizirala koalicijska vlada Ivice Račana. Haag je prihvatio stajalište hrvatske administracije kako bi podizanje optužnice prije uhićenja najpoznatijih srpskih zločinaca Miloševića, Mladića, Karadžića, Martića i Šljivančanina dovelo Račanov kabinet u neizdrživ položaj, a Hrvatsku pred političku krizu nesagledivih razmjera u kojoj bi profitirali samo desničari. Zato su optužnice za ratne zločine koje su počinile hrvatske oružane postrojbe u Domovinskom ratu nekoliko mjeseci stajale pohranjene među dokumentima glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte jer se čekalo hapšenje Slobodana Miloševića.

Sada kada je Milošević u zatvoru, hrvataka Vlada više ne raspolaže ni jednim argumentom kojim može dalje odgađati izručenje Gotovine, Markača i Ademija Haaškom tribunalu za ratne zločine. Kvazidržavotvorne teze o Haagu koji proganja isključivo Hrvate postaju deplasirane ako se uzme u obzir čistka provedena posljednjih dana među Srbima koje Tribunal tereti za zločine protiv čovječnosti. U takvim okolnostima - povrđeno je Nacionalu iz nekoliko različitih izvora - u Haagu je donesena definiivna odluka o uručivanju službenog zahtjeva Republici Hrvatskoj za izručenje Ante Gotovine, Rahima Ademija i Mladena Markača. Haaški se zahtjev može očekivati uskoro, već najesen, i na njega Račan i suradnici neće imati nikakvog utjecaja, jednostavno će morati odlučiti hoće li biti kooperativni i osumnjičeni trojac ekspedirati u Nizozemsku ili će u strahu od desnih ekstremista pokušati onemogućiti izručenje, što bi Hrvatsku dovelo u potpunu međunarodnu izolaciju. Sa svoje strane Haaški sud je napravio dva ustupka, Carla Del Ponte je osobno zajamčila hrvatskoj Vladi da će se do jeseni suzdržati sa zahtjevom za izručenje, a navodno se odustalo od još dvojice generala koji su se nalazili među potencijalnim okrivljenicima. To su Janko Bobetko, koji je star i teško bolestan te samo rijetki vjeruju da bi podnio dugotrajno suđenje, te Ivan Čermak, koji se sastao s istražiteljima i dao iskaz o zločinima u vrijeme dok je bio prvi vojnik kninskog područja. Čermak je dostavio dokumente koji potvrđuju da se suprotstavljao bezakonju, pljačkama i likvidacijama preostalih Srba i izgleda da ga Haag ne namjerava teretiti za zločine počinjene u danima nakon "Oluje".

Rahima Ademija su još 1991. mediji predstavljali kao časnika čije su topničke vještine spasile Šibenik od agresije JNA. Ali njegova se karizma znatno smanjila dvije godine kasnije, kada su stigla prva izvješća međunarodnih promatrača o zločinima hrvatskih postrojbi u akciji Medački džep u rujnu 1993. godine. Iako je operaciju u kojoj je do temelja razoreno 11 srpskih sela i likvidirano više od 80 Srba, među kojima 29 civila, planirao Janko Bobetko, a vodio Mirko Norac, formalni zapovjednik čitavog područja i potpisnik velikog broja dokumenata bio je Ademi, kojega se još Tuđmanov režim odrekao smijenivši ga sa zapovjednog položaja mjesec dana nakon Medačkog džepa.

Što se tiče preostale dvojice, kao što u Haagu nisu zainteresirani za Bobetka, iz već spomenutih razloga, nisu zainteresirani ni za Norca: njemu se već sudi zbog likvidacija srpskih civila u Gospiću krajem 1991. godine. No ako bi sud u Rijeci oslobodio Mirka Norca, gotovo je neupitno da će tada Haaški sud u ekspresnom roku podići tužbu za ratne zločine protiv sinjskog alkarskog vojvode. Tako izlazi da je hrvatsko pravosuđe glavni Norčev jamac od deportacije u Haag.

U najtežoj se situaciji, po svemu sudeći, ipak nalazi Ante Gotovina, nekadašnji pripadnik legije stranaca i glavni inspektor HV-a, kojega je kao jednog od dvanaestorice potpisnika "generalskog pisma" prošle jeseni u mirovinu poslao predsjednik Stipe Mesić. Haaški sud tereti Gotovinu na temelju zapovjedne odgovornosti kao zapovjednika sektora Jug za zločine pripadnika Hrvatske vojske u vojnoj akciji "Oluja". Dokumenti na koje se oslanja Haaško tužiteljstvo u najvećoj mjeri proizlaze iz izvještaja Hrvatskog helsinškog odbora objavljenog u travnju 1999. u kojem se navodi kako je za vrijeme "Oluje" i u narednih nekoliko mjeseci likvidirano 410 srpskih civila, ali i planski onemogućen povratak izbjeglih Srba sustavnim razaranjem 22.000 kuća i stambenih objekata diljem tzv. Krajine. Najveći broj zločina nad civilima zabilježen je upravo u sektoru Jug kojim je zapovijedao Ante Gotovina, jedan od omiljenih generala Franje Tuđmana i Gojka Suška, a na čiju je adresu stavljena još jedna optužba, zbog navodne prekomjerne upotrebe topništva u napadu na Knin. Prema njoj HV je prvog dana "Oluje" na sjedište srpske paradržave ispalio nekoliko tisuća projektila, što je prema mišljenju Unproforaca tada stacioniranih u Kninu bilo bez vojničke logike i očito usmjereno na zastrašivanje civilnog stanovništva i poticanje na masovni bijeg. Sudeći prema malobrojnim oštećenjima u gradu ovu točku optužnice bit će teško dokazati.

No za razliku od teza o pretjeranom bombardiranju Knina, Gotovina će se najteže obraniti od optužbi kako je odgovoran za zločine koje su njegovi vojnici počinili nakon završetka "Oluje". Prema nekim informacijama, Haag raspolaže svjedocima koji tvrde da su, nakon što su se rijetki martićevci povukli sa svojih položaja, u sela na tom području ulazili pripadnici HV-a i MUP-a i jedno za drugim temeljito uništavali, a tih je dana poubijan i velik broj civila, mahom starih i bolesnih osoba. Razmjeri razaranja lako su vidljivi i danas, šest godina nakon "Oluje", a bez obzira na sporu obnovu života u nekim mjestima većina krajeva izgleda poput spaljene zemlje.

U nekoliko intervjua bivši narednik u Legiji stranaca Gotovina je demantirao optužbe o zločinima postrojbi pod njegovim zapovjedništvom, uz kratku opasku kako je za eventualne zločine odgovorna kasnija civilna vlast.

Jednakim je tonom govorio i o HHO-ovom izvještaju tvrdeći da su to sve neautentični podaci, a Haaški sud i međunarodnu zajednicu je optužio za reviziju povijesti i pokušaje da se Domovinski rat prikaže kao građanski. Iako je rezolutno odbacivao mogućnost da se dobrovoljno odazove pozivu na susret s haaškim istražiteljima, ako je suditi po najavama iz Haaga, Ante Gotovina će vrlo skoro morati objasniti kako je došlo do zločina na području čiji je on bio zapovjednik.

Iako je u vrijeme "Oluje" umirovljeni general Rahim Ademi bio jedan od najbližih suradnika Ante Gotovine i organizator topničkih napada, njega Haaško tužiteljstvo optužuje za akciju Medački džep, koja se odvijala između 9. i 10. rujna 1993. u okolici Gospića. Akciju oslobađanja Medačkog džepa Hrvatska vojska i specijalne postrojbe MUP-a počele su 9. rujna 1993. u 6 sati. Nakon snažne artiljerijske pripreme započeo je pješački napad iz tri pravca i srpske su postrojbe vrlo brzo bile potpuno razbijene, tako da su za samo nekoliko sati HV i MUP zauzeli Divoselo, Donje Selo, Čitluk i još osam okolnih sela. Od oslobađanja Medaka, jakog četničkog uporišta, te Gračaca, a time vjerojatno cijele Like, hrvatske je snage odvratio snažan pritisak međunarodne zajednice, zbog čega je Franjo Tuđman zapovjedio prestanak svih ofenzivnih djelovanja. U organizaciji UN-a organiziran je sastanak sukobIjenih strana, na kojem je odlučeno da se HV u roku od šest dana mora povući na početne položaje, dok su se pobunjeni Srbi obvezali da njihove oružane postrojbe više neće biti stacionirane u okolici Gospića i iz njih napadati grad. Međutim, ni jedna od neprijateljskih strana nije poštivala dogovoreno, Srbi su i dalje bombardirali Gospić, dok su pojedine postrojbe HV-a svojim postupcima navele dužnosnike Ujedinjenih naroda da operaciju Medačk džep decidirano proglase "sveobuhvatnom politikom spaljene zemlje".

U izvještaju o istrazi u Medačkom džepu iz prosinca 1994. ekspertna skupina UN-a predložila je da se dvojica hrvatskih časnika - Rahim Ademi i Mirko Norac optuže za ratni zločin zbog razaranja 11 sela i uništenja 500 kuća i imanja. Tom prilikom nisu poimenično navedeni Norac i Ademi, već se govorilo o zapovjednicima 9. gardijske brigade i operativne zone Gospić, a u vrijeme hrvatske ofenzive to su bili upravo njih dvojica. Premda je u akciji ubijeno osamdesetak Srba, međunarodni eksperti su zaključili da nema ni jednog dokaza da su hrvatske snage počinile zločine nad srpskim vojnicima ili civilima, tako da se optužba za ratni zločin temeljila na osvetničkoj devastaciji cjelokupnog nakratko oslobođenog područja. Grijeh hrvatskih snaga bio je još veći nakon saznanja da je većina razaranja izvršena prilikom povlačenja, čak nekoliko dana nakon što je pod pokroviteljstvom UN-a potpisano primirje i dogovor o obustavi neprijateljstava. Paradoks ovog slučaja je taj jer je akciju Medački džep organizirao Janko Bobetko, koji ju je u knjizi "Sve moje bitke" upotrijebio kao dokaz vlastite strateške genijalnosti, dok je nositelj akcije bio zapovjednik 9. gardijske brigade Mirko Norac. U stvari, Norac je pravo na vodstvo oduzeo od zapovjednika Zbornog područja Gospić Ademija, iako je ovaj formacijski bio najviši časnik na terenu, pa je kao takav sada pred vratima Haaškog suda. Otežavajuća okolnost za Ademija su i brojne karte vojnih položaja, na kojima se redom nalaze njegovi potpisi, a primjerice Bobetkovi ni na jednoj. Da su HDZ-ove vlasti bile svjesne blamaže do koje je došlo u Medačkom džepu, vidjelo se nepunih mjesec dana nakon početka operacije, kada su na sastanku održanom početkom listopada u Ministarstvu obrane Gojko Šušak i Janko Bobetko osobno suspendirali Rahima Ademija i jednog od vođa akcije Milu Kosovića. Godinu dana nakon sastanka u ministarstvu eksperti UN-a jasno su stavili do znanja kako međunarodna zajednica Norca i Ademija drži ratnim zločincima i očekuje ih u Haagu. Ademijeva sudbina je poznata, a Norca od Tribunala, kako je spomenuto, štiti riječko suđenje i mogućnost da ga osudi hrvatsko pravosuđe, jer će u protivnom haaška lista gotovo sigurno biti proširena i njegovim imenom.

Treći s haaške liste, general MUP-a Mladen Markač, u ratu u Hrvatskoj bio je jedan od najangažiranijih visokih časnika. Kao dugogodišnji zapovjednik specijalaca sudjelovao je u organizaciji svih oslobodilačkih operacija za koje je zainteresiran Haag: Medačkom džepu, "Bljesku" i "Oluji". Isprepletenost sudbina hrvatskih generala koje traži Haaško tužiteljstvo dokazuje još jedan naoko sitan detalj: kada su Bobetko i Sušak suspendirali Ademija, jedan od sudionika sastanka bio je i Mladen Markač koji nije, iako su njegovi specijalci odradili lavovski dio posla, odgovarao za njihove postupke. Naprotiv, njegova se popularnost povećavala sa svakom novom akcijom koju su odradili policijski komandosi. U "Bljesku" su podnijeli znatan teret probijanja srpskih linija i kasnijeg čišćenja terena od zaostalih martićevaca, a kulminaciju slave doživjeli su nakon "Oluje", u kojoj su gotovo samostalno oslobodili velik dio Like. Tih dana Markač zasigurno nije pretpostavljao da će ga šest godina kasnije Haaški sud sumnjičiti kao jednog od glavnih krivaca za likvidacije i palež počinjene u kolovozu 1995.

Riječ je o ogromnom području koje se nalazilo pod zapovjednikom južnog sektora generalom Gotovinom, pri čemu su u kasnijim analizama upravo Lika i kninsko područje apostrofirani kao regije u kojima su počinjeni najveći zločini hrvatskih snaga. I dok su veća mjesta poput Gračaca ostala više-manje cijela, niz sela i zaselaka, pa čak i mjesta poput Donjeg Lapca, doslovno su sravnjena sa zemljom, za što haaško tužiteljstvo sumnjiči Markačeve ljude. Vjerojatno nesvjesno dio dokaza dao im je sam Markač jer nakon "Oluje" nije bilo lista u zemlji u kojem nije detaljno navodio trase kojima su se probijali specijalci MUP-a, dajući tako argumente svima koji ga terete za postupke pojedinih specijalaca. Istražitelfji onda nisu imali težak posao, trebalo je samo proći istim rutama, prebrojiti mrtve i pogledati što je spaljeno, a potom svu odgovornost pripisati zapovjedniku policijskih specijalaca.

Dokazi kojima raspolaže Tribunal u Haagu protiv trojice hrvatskih generala temelje se, kao i u slučaju Tihomira Blaškića, na njihovoj zapovjednoj odgovornosti i navodno su izuzetno čvrsti. Stoga se najave o skorom službenom zahtjevu za izručenjem Gotovine, Ademija i Markača u Haag ovaj put doimaju vjerodostojnima, a Račanova vlada više nema argumente kojim bi dalje mogla odgađati traženja koja dolaze iz ureda Carle Del Ponte. Nakon što domaći pravosudni organi nisu procesuirali veliku većinu navodnih ratnih zločinaca, Haaški sud je, izgleda, odlučio ubrzati proces privođenja odgovornih pred lice pravde.