Novi list: 05. 07. 2001.

INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE: MILOŠEVIĆ PRED HAAŠKIM SUDOM

NATO neće učiniti Moskvi ono što je učinio Beogradu

Ako se sudi Miloševiću, zašto ne i Putinu? Ono što je ruska vlada učinila u Čečeniji i u Groznom svakako se može usporediti s onim što je Miloševićev režim počinio na Kosovu

Slobodan Milošević je ratni zločinac i ostatak života morao bi provesti u zatvoru. Intervencija NATO-a 1999. godine, koja je bila usmjerena protiv njegova represivna režima, bila je potpuno opravdana s obzirom na ciljeve: borbu protiv etničkog čišćenja i vraćanje bar malo sigurnosti i nade za budućnost albanskim izbjeglicama s Kosova. Za to da se te ciljeve moglo ostvariti jedino silom odgovorni su Milošević i njegov režim.

Ipak, operacija u sklopu koje je Milošević poslan u Haag potiče neka ključna pitanja međunarodnoga prava i moralnosti. Prigovor da je izručenje obavljeno unatoč zabrani jugoslavenskoga Ustavnog suda može se pobiti jakim, ali ne i toliko čvrstim argumentom da je Miloševićev režim stvorio taj sud. Činjenica da je izručenje provedeno bez znanja demokratski izabranog jugoslavenskog predsjednika nameće druga pitanja.

No temeljne moralne sumnje tiču se jurisdikcije međunarodnoga suda. Prva je povezana s odgovornošću. Prema hebrejskoj poslovici suci 'moraju živjeti sa svojim narodom'. Nije posrijedi teritorijalna nadležnost nego javna odgovornost. Svaki sud s bilo kojom sudbenom ovlasti, kada donosi presudu mora uzeti u obzir njezin utjecaj na društvo.

Selektivnost međunarodne pravde

Bez obzira na to mislite li da presuda mora biti kaznena, osvetnička, poučna ili zastrašujuća, svaki sud mora misliti na moralni i/ili politički utjecaj koji će njegova presuda imati na društvo. Moralna je odgovornost suda da pri donošenju presude ovo uzme u obzir.

Međunarodni sud u Haagu posve zanemaruje takve kontekstualne obzire i djeluje u vakuumu s nekoliko apstraktnih principa. Švicarski tužitelj i suci iz cijeloga svijeta odlučit će o budućnosti jugoslavenskog ratnog zločinca. Ni oni sami ni društva kojima pripadaju neće morati živjeti s posljedicama tih odluka. Ali narod u Srbiji i Jugoslaviji morat će živjeti s posljedicama, ne samo presude, koja će možda biti donijeta tek za par godina, nego i samog načina na koji se Miloševića otpremilo u Haag.

Crna Gora bi se mogla napokon odcijepiti od neučinkovite federacije. Jugoslavenska je vlada dala ostavku. Srbijanska vlada (odgovorna za izručenje) mogla bi izgubiti većinu kad stranka predsjednika Koštunice napusti vladinu koaliciju.

Moć bez odgovornosti

Hoće li sve ovo završiti samo s političkim i ustavnim kaosom, što je već dovoljno loše, ili će se situacija pogoršati toliko da uslijedi još jedan val nasilja? Ljudi u Haagu - i u Londonu, Parizu, Berlinu i u stožeru UN-a - koji su pljeskali izručenju neće morati živjeti s posljedicama.

Nije li ovo moć bez odgovornosti? Ne bi li bilo bolje da je legalni postupak u Beogradu, ma koliko bio nedovoljan, obavio svoje, i da se srbijanskom narodu prepustilo da sam osudi Miloševića? Postoji i problem dvostrukih standarda. Sud u Haagu tvrdi kako njegova legitimnost počiva na univerzalnim načelima. No univerzalna načela primjenjena selektivno, i otvorena političkim dvostrukim standardima, obična su travestija.

Jednostavno i otvoreno: ako je tamo Milošević, zašto nije i Putin? Ono što je vlada Vladimira Putina učinila u Čečeniji i u Groznom svakako se može usporediti s onim što je Miloševićev režim počinio na Kosovu, možda su učinili još gore stvari. Svi su znali da NATO Moskvi neće učiniti ono što je učinio Beogradu - ovo je bit realne politike. No kad zađemo na područje međunarodne pravde, koja se temelji na univerzalnim načelima i univerzalnoj jurisdikciji, dvostrukih standarda i vaganja moći ne bi smjelo biti, a Putin bi pred međunarodniin pravosuđem morao biti jednak Miloševiću.

Ili će međunarodno kazneno sudstvo biti primijenjeno samo na slabe i male države?

Zakon je instrument politike, morala. Ako se ne primjenjuje univerzalno na sve, bolje je da se držimo dobre stare realne politike. Bar nemamo iluzija što predstavlja, piše Sholmo Avineri, profesor političkih znanosti pri Zidovskom sveučilištu u Jeruzalemu i bivši upravitelj izraleskog Ministarstva vanjskih poslova.