Od Augusta Pinocheta do Slobodana Miloševića, ruka pravde sve je duža, a svijet sve manji za državnike i druge osobe optužene za zločine. Dolazi vrijeme pravde bez granica, kažu branitelji ljudskih prava, ali nisu svi zbog toga sretni. Iako zagovornici ljudskih prava hvale tu opću sklonost, neki pravnici i vlade doživljavaju je kao alarmantan izazov nacionalnoj suverenosti i moguće nepredvidljivo političko oružje.

Slučaj Slobodana Miloševića, bivšeg srpskog vođe koji je ovoga tjedna predan međunarodnom sudu, više nego bilo koji drugi 'pokazuje da se čak i najviše vladine dužnosnike može proganjati za najstrašnije zločine protiv čovječnosti', rekao je Kenneth Roth, izvršni direktor Human Rights Watcha. 'To je velika prilika za Miloševićeve žrtve koje bi mogle doživjeti nešto malo pravde', rekao je Roth čija organizacija snažno podupire takozvanu 'univerzalnu' pravdu za kršenje ljudskih prava. 'Ali je to i povijesni trenutak za pokret za ljudska prava', dodao je, 'jer će početi prisiljavati moguće tirane da dvaput razmisle prije nego što ponove Miloševićeve zločine'.

Neki se, međutim, boje da bitakva opća sklonost mogla paralizirati rad vlade i upozoriti je da ne postoje jamstva da će ti progoni koji zaobilaznim putem preskaču granice - biti pravedni i da će se podizati optužnice i protiv prijatelja i protiv neprijatelja velikih sila. Ipak, opća sklonost postoji - bez obzira na to provodi li se pravda na međunarodnim sudovima, u skladu s nacionalnim zakonima ili je provode države i tužitelji koji tvrde da su neki zločini tako strašni da optuženima ne bi smjelo biti omogućeno nikakvo utočište.

(...) Na pravnom fakultetu sveučilišta Yale, Ruth Wedgwood, profesorica međunarodnoga prava, kaže kako se zamisao o univerzalnom pravosuđu prvi put pojavila 1919. u neuspješnom pokušaju da se caru Wilhelmu sudi za Prvi svjetski rat. 'SAD su prilično oklijevale', rekla je Ruth Wedgwood, djelomice zbog nejasne optužbe za 'zločine protiv načela čovječnosti', prethodnice optužbe za zločine protiv čovječnosti. 'Smiješno je kako vrijeme donosi promjene', rekla je.

Nakon Drugoga svjetskog rata, nurnberško suđenje nacističkim dužnosnicima bilo je najsvjetliji trenutak uporabe univerzalnoga pravosuđa protiv počinitelja ratnih zločina. Ali nakon toga ti su zakoni postali usko specijalističko polje, rekla je Ruth Wedgwood. Danas je to, kako kaže, 'sve snažnija industrija' koja je oživjela proteklih godina otkako su osnovani sudovi za ratne zločine na Balkanu i u Ruandi i otkako se planira otvaranje Međunarodnoga kaznenog suda, možda u roku od dvije godine.

Taj će sud biti prvo trajno tijelo zaduženo za suđenje pojedincima za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. SAD i dalje oklijevaju i protive se osnivanju stalnoga međunarodnoga kaznenog suda, djelomice zato što se boje da bi jednoga dana na tom sudu mogli suditi njihovim vojnicima i čelnicima.

William Pace, jedan od osnivača Koalicije za međunarodni kazneni sud, kaže kako je u proteklom desetljeću organizacija međunarodnoga pravosuđa krenula fantastičnom brzinom. 'Doba nekažnjivosti zamijenilo je novo doba međunarodnoga zakona i pravde.'

Kissinger, kojega neki oštri kritičari žele dovesti na sud zbog politike u Kambodži tijekom vijetnamskoga rata, piše kako univerzalm sustav 'ne smije dopustiti korištenje zakonskih načela kao oružja za rješavanje političkih bitaka'. On primjećuje mogućnost prijetnje tvorcima vanjske politike, koji će morati procjenjivati hoće li ih progoniti zbog onoga što drže interesima svoje nacije. Samog Kissingera nedavno je sudac u Parizu pozvao da odgovara na pitanja u procesu protiv Pinocheta zbog američkog upletanja u Čileu prije trideset godina, dok je bio državni tajnik, piše Barbara Crossette.