U utorak su Nijemci i formalno postali većinski vlasnici Hrvatskoga telekoma. Ako su novinari dobro razumjeli premijera Račana, ostatak će biti besplatno podijeljen stradalnicima Domovinskog rata i ponuđen na prodaju budućim mirovinskim fondovima. Tko će, naposljetku, u prodaji HT-a biti gubitnici, a tko dobitnici? Kakva će biti konačna sudbina tog najprofitabilnijeg i najperspektivnijeg hrvatskog "društvenog kapitala"?

Milijarda njemačkih maraka, koju će Vlada dobiti za još 16 posto glavnice HT-a, poslužit će za podmirenje proračunskih manjkova od kojih je najveći onaj što ga stvara vojska hrvatske penzionerske sirotinje. Dio HT-ova kapitala, još se ne zna točno koliki, dobit će branitelji, ratni invalidi, obitelji ubijenih ili nestalih u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Današnji 40-godišnjaci, zaposlenici u punoj radnoj snazi i s najvećim radnim doprinosom društvu, ako žele, moći će mrvice HT-a kupiti od Račanove vlade za svoju mirovinsku uštedu po cijeni koja će se formirati na zapadnim tržištima kapitala.

Ubuduće će profit od telekomunikacijskog biznisa u Hrvatskoj, čije su stvaranje godinama financirali podjednako svi hrvatski građani, ubirati i nositi kući neki Nijemci. A da bi barem dijelom sudjelovao u podjeli vrijednoga bivšega "društvenog kapitala", današnji građanin mora biti starac s jednom nogom u grobu, teški socijalni slučaj, branitelj koji je dobio metak u glavu ili ratna udovica. Doktorat znanosti, tehnička genijalnost, sjajan talent za upravljanje poduzećima, odgovorno upravljanje krupnim financijama ili iznimno umjetničko djelo - nisu valjani razlozi da bi netko od aktualne hrvatske vlasti dobio badava makar i djelić neke državne tvrtke.

Nije riječ samo o HT-u. Prema najavama njena potpredsjednika Slavka Linića, Vlada će prodati strancima i na socijalu potrošiti i sav svoj preostali kapital u Privrednoj, Riječkoj, Splitskoj i Dubrovačkoj banci, u Ini, Hrvatskoj elektroprivredi, Croatia osiguranju, Plivi, većem dijelu turističkoga gospodarstva, u zemljištima, prometnim tokovima, zraku, vodi i elektromagnetskom spektru. Na stranu sad koliko je za razvoj gospodarstva iracionalno da dionice najboljih tvrtla badava stječu baš oni koji nisu ni najmanje zainteresirani da njima upravljaju; od toga je još bitnije kakvu će strukturu gospodarske moći Račanova vlada stvoriti u Hrvatskoj za šest ili 12 mjeseci, kad proces pretvorbe i privatizacije napokon bude gotov. O strukturi gospodarske ovisit će i struktura političke moći, a ona će biti briljantno ostvarenje najdubljih nadanja pokojnog predsjednika Tuđmana i njegove kamarile.

Kad Račanova vlada konačno stavi točku na privatizaciju vlasnici cjelokupne hrvatske privrede bit će samo dvije skupine kapitalista: stranci i samo oni Hrvati kojima je to omogućila HDZ-ova vlast: desetak tajkuna koji svoju fantastičnu, epohalnu priliku nekim čudom nisu uprskali vlastitom gramzljivošću i primitivizmom, bivši direktori poduzeća, koje su novcem građana napojili položajima potkupljeni bankari, aparatčici opskrbljeni insajderskim državnim informacijama, pripadnci vojnog establišmenta s beskonačnim budžetom, članovi službi zaduženi za krijumčarenje vreća deviza koji su usput poneku vreću šutnuli i sebi pod stol.

Kad već nije htjela ili nije mogla oduzeti imovinu HDZ-ovim povjerenicima, Račanova vlada nije ni pokušala iskoristiti priliku da s preostalom državnom imovinom, zapravo najvećim i najvrednijim dijelom "društvenoga kapitala", stvori vlasničku strukturu koja bi bila alternativa HDZ-ovoj. Nije joj ni palo na pamet da preokrene HDZ-ovu privatizacijsku "strategiju" i da njegovim "familijama" stvori protutežu u obliku širega građanskog poduzetničkog sloja koji bi ublažio ekstremnu rascijepljenost društva na malobrojne milijardere i masovnu sirotinju. Račanova vlada slijepo je upala u HDZ-ovu zamku hipertrofirane socijale koju navodno treba podmirivati i posve je zaboravila barem dio sredstava kojim raspolaže uložiti u gradnju gospodarskih temelja neke buduće meritokracije, a s njom, naposljetku, i dugoročnijih izgleda za vlastitim ostankom na kormilu države.