Svaki put kada haaška tužiteljica Carla del Ponte dolazi u Zagreb, u hrvatskoj javnosti počinju nagađanja, spekulacije, a nerijetko i podmetanja, u vezi s mogućim optužnicama protiv hrvatskih generala. Političke stranke, razne udruge, ali i službena državna tijela poput Ureda predsjednika ili Vlade RH, prilično se razilaze ne samo oko modela suradnje s Haaškim sudom nego i u vezi s pravnim tumačenjima na temelju kojih netko može biti optužen prema tzv. objektivnoj zapovjednoj odgovornosti. Dodatna dvojba je i činjenica da su mogući optuženici zapravo generali koji su organizirali obranu Hrvatske, a potom su predvodili oslobodilačke akcije kojima je pobjedonosno okončan obrambeni, Domovinski rat.

Osim toga, nije nikakva tajna da neke hrvatske institucije svoju »bliskost« s Haaškim sudom koriste i za pokušaj eliminacije svojih političkih protivnika. Ni najnoviji njen dolazak u tom pogledu nije iznimka. Tako se u kuloarima s Markova trga nagađa da je londonskom The Timesu informaciju kako del Ponte stiže s dvjema zapečaćenim optužnicama protiv Gotovine, Markača i Ademija navodno »došapnuo netko s Pantovčaka« (koji to opovrgava). S tim u vezi još nije pala u zaborav politička i pravna zavrzlama vođena između najviših državnih dužnosnika i političara u vezi sa slučajem generala Stipetića. Tko je tu s kim, a protiv koga, te koliko je u čitavoj priči politika zapravo iznad (ratnog) prava, još je nejasnije zbog činjenice da su se nagađanja o optužnicama protiv hrvatskih generala pojavila samo dan nakon izručenja Miloševića Haaškom sudu.

Bilo bi potpuno pogrešno, a za Hrvatsku i katastrofalno, ako bi se izručenje Miloševića dovodilo u vezu s mogućim hrvatskim optuženicima odnosno s eventualnim izručenjima. Hrvatska je, ma što tko govorio, surađivala od početka s tim sudom, a i sama je procesuirala (možda nedovoljno brzo) izravne počinitelje određenih zločina. O tome uostalom dijelom svjedoči i haaška statistika prema kojoj su Hrvati daleko ispred drugih i po broju procesuiranih kao i po zbroju godina na koje su osuđeni.