Svakim se dolaskom glavne haaške tužiteljice Carle del Ponte dramatično povećava upotreba prošlosti za političke, međustranačke i grupno-promocijske svrhe. Mnogi nastoje preko noći steći reputaciju povjesničara odgovornih za interpretaciju povijesti i sudaca kvalificiranih za tumačenje međunarodnog prava. Samooptuženi se samoprozivaju i unaprijed odbijaju suradnju s Haaškim tribunalom. Stožeri za zaštitu Domovinskog rata koji su upravo s tim ciljem i osnovani doživljavaju paroksizam svog poslanja te najavljuju da će fizički sprječavati odvođenje svojih generala. Da su ti stožeri uistinu bili formirani radi dekriminalizacije Domovinskog rata, ne bi li sami u javnost do sada izišli bar s nekoliko otkrivenih radnji koje su tijekom Domovinskog rata krnjile njegov dignitet?

Nakon zatvaranja Miloševića međunarodna zajednica traži i od Mladena Ivanića iz Republike Srpske da pošalje svoje narodne zločince Karadžića i Mladića u Haag, pa Hrvatska ne može očekivati da će ona umjesto pokajničkog pamćenja radije unedogled prihvaćati trijumfalistički zaborav kao mjeru za hrvatsko uključivanje u euroatlantske integracije. Vjerujem da će tek poslije njihova hapšenja krenuti pozivi hrvatskim optuženicima, jer će tada sve karte biti na stolu. Jer ako se bivšeg predsjednika Argentine privodi na sud zbog nezakonite prodaje oružja Hrvatskoj, zašto je tako čudno pozivati na sud one koji su ga u Hrvatskoj koristili?

Optuživati stoga unaprijed Račanovu vladu da je "mekana" prema Haagu i da bi HDZ sam ili u slozi s "hrvatskim blokom" bio "čvršći", jednostavno ne odgovara ni najtananijoj kolektivnoj memoriji, koja bilježi da je upravo "čelični Tuđman" isporučio u Haag sve one koje je tamošnji sud tražio. Iako se u svijetu uvriježilo da se podižu spomenici nepoznatom junaku, pravila su igre takva da ne dopuštaju optuživanje nepoznatog počinitelja za zlodjela nad civilima. Prema tome traži se konkretna osoba za konkretne zločine koji se ne mogu zastrijeti cjelinom obrambene pravednosti Domovinskog rata. Da su te granice nužne obrane bile prekoračene u slučajevima usmrćivanja starih i nemoćnih osoba, pljačke i paleža, svjedočili su netom nakon "Oluje" časne duše poput biskupa Srećka Badurine i nekih drugih moralnih heroja. Zašto je danas i u crkvenoj i u svjetovnoj javnosti mnogo teže osuđivati tadašnje zločine? Zato jer je indoktrinacija onih koji su kapitalizirali Domovinski rat postala toliko medijski i društveno agresivna da je gotovo došlo do socijalizacije odgovornosti za zločine počinjene u njemu.

I kada međunarodna zajednica očekuje da će se Hrvatska držati normi uobičajenih u svim državama da se procesuiraju optuženi za ratni zločin, u Hrvatskoj se to zamjenjuje tezom o paradoksalnosti suđenja "ratnim pobjednicima" i "zadiranju u suverenitet". Jer se suverenitet doživljavao kao pravo nepoštovanja vlastita Ustava na čitavom teritoriju. Ako bi se pak pravo poštovanja vlastita Ustava i Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom dalo NATO-u, EU-u ili UN-ovu Haaškom sudu — bilo bi to krnjenje hrvatske suverenosti od strane "novog svjetskog poretka". I što je onda suverenost? Ponašanje prema utvrđenim principima i ciljevima ili stalno koncediranje međustranačkom i međukoalicijskom odnosu snaga?