Premijer Račan opet je čekao. S dvije zapečaćene kuverte u rukama koje su mu kao kakva zla kob stigle s haaškim pečatom oklijevao je mjesec dana, svjestan da haaške omotnice ne može ignorirati i da ne može izbjeći približavanje onog dana kada će Carla del Ponte to objaviti bez imalo ustručavanja prema zabrinutoj hrvatskoj Vladi. U međuvremenu, povlačenje premijera na radni odmor servirano je javnosti kao duboko promišljanje prvog čovjeka Vlade o idućoj rekonstrukciji, dok se on na Braču više bavio dvjema kuvertama s potpisima Carle del Ponte. Tko je na popisu, jesu li samo dvojica generala ili više njih, s obzirom na to da jedna optužnica može sadržavati i cijeli niz imena, premijer će tek objaviti hrvatskom puku. Isto tako, naciju će pokušati smiriti i predsjednik Mesić.

Carla del Ponte je nestrpljiva i sada, kada je uspjela slomiti najtvrđi orah — Slobodana Miloševića — ne namjerava se previše zamarati tipičnom hrvatskom političkom neodlučnošću. Optuženi se što prije imaju naći u Scheveningenu, jasno je poručila energična Del Ponte i nju uopće ne zanima što Hrvatskoj zbog toga možda prijeti raspad vladajuće koalicije, prosvjedi s parolom "Ne damo naše generale" pa onda, kao posljedica takvog, katastrofičnog scenarija i moguće neugodnosti tijekom turističke sezone. Carla del Ponte čeka. Premijer saziva izvanrednu sjednicu Vlade, potencijalni optuženici već se izjašnjavaju u medijima, a sobe u Scheveningenu ubrzano se pospremaju za nove "goste". Tužiteljica je odlučila da više nema popuštanja; završni krug dovođenja optuženika u Haag upravo je u tijeku. Zato se i najavljuje uhićenje Radovana Karadžića i vukovarske trojice. Zato su kuverte stigle i u Zagreb, u drhtave ruke predsjednika Vlade.

Iz onoga što je Carla del Ponte kazala u Banskim dvorima, prije negoli je pokupila svoju aktovku i ne trepnuvši odjurila u zračnu luku, jasno je da je Vlada tražila odgađanje uhićenja i izručenja optuženih, da su vjerojatno taj posao željeli "odraditi" tek na jesen, kada se strasti stišaju, a sezona prođe. Nijedan trenutak nije povoljan za izručenje, zagrmjela je glavna tužiteljica, i Račanu pred kamerama kazala da se haaški zahtjevi moraju ispoštovati ne samo zato što su kuverte tu već mjesec dana i ne zato što je Srbija izručila Miloševića, nego zato što je Hrvatska dužna ispunjavati svoje međunarodne obveze. To što je Milošević u Haagu, realno, stavlja naše političko vodstvo u još teži položaj. Manevarski prostor za odugovlačenje izručenja je blokiran, hrvatska Vlada mora što bezbolnije učiniti ono što je Đinđićeva Vlada već učinila, jer neposluh nosi i posljedice.

Za Srbiju odbijanje izručenja Miloševića značilo bi manjak od milijardu američkih dolara u državnoj blagajni, za Hrvatsku odbijanje izručenja optuženih značilo bi manju financijsku pomoć, gubitak simpatija na Zapadu i potapanje u onoj Mesićevoj integracijskoj "regati". Račanova Vlada nema više izbora. Toga je premijer duboko svjestan, toga su svjesni i koalicijski partneri koji će prvi put Haagu izručiti hrvatske građane. Svaka neodlučnost mogla bi biti skupo plaćena i na domaćem i na međunarodnom planu.