Razgovor s dr. Radovanom Vukadinovićem ima dva povoda. Prvi je izlazak iz tiska njegove knjige u kojoj procjenjuje odnose »od hladnog rata do globalnog poretka«, posegnuvši za nezahvalnom zadaćom da po prvi puta u nas objavi knjigu recentne političke povijesti međunarodnih odnosa obuhvaćajući prošlu polu 20. stoljeća. Drugi, izravni povod je stanje na jugoistoku Europe i prijedlozi za međunarodnu »balkansku konferenciju«. Dr. Vukadinović je redovni je suradnik međunarodnih instituta, primjerice u Velikoj Britaniji, Danskoj, Italiji, koji se isključivo bave analizama stanja na europskom jugoistoku. Cilj su procjene stanja i tendencija.

- Zagovornici su uvjereni da nakon ratova u regiji međunarodna zajednica treba dati odgovor na pitanje - što dalje? Kako riješiti pitanje granica, regionalnu suradnju i odlučiti o mjestu koje to područje treba imati u budućoj Europi. Prihvati li se, konferencija bi trebala biti suvremena verzija nekadašnjeg Berlinskog kongresa.

- Oni tvrde da je sve definirano u Daytonu i da tada dogovoreno sada treba rješavati. Nakon Makedonije, ako proces krene povoljno, sve će biti postavljeno na svoje temelje. Dakle konferencija je nepotrebna.

- U političkom smislu prilično je teško govoriti o jedinstvenom EU pristupu. Posebice na ovom prostoru. Više bi to bilo formalno jedinstvo, možda i zbog toga jer dio zemalja nije previše zainteresiran. Svi su svjesni da bi se mogli pokazati vrlo različiti europski interesi. Zato je vrlo teško govoriti o usklađenoj euroatlantskoj politici. Dok je tako, dok ne dođe do jedinstva - a to je nas u Hrvatskoj mnogo koštalo - teško je govoriti da bi EU mogla biti snažniji akter na ovom prostoru.

- Riječ je o velikom vojno-političkom iskoraku prema jugoistoku. Krenulo se prema dva velika cilja. Jedan je humanitarna inicijativa, uz rušenje Miloševića. U pozadini je namjera što dužeg ostanka - kao pomoć stabilizaciji čitavog područja i onemogućavanje krize koja iscrpljuje i koja utječe na zbivanja u EU ali i košta. S druge strane otvoren je prostor za djelovanje koje je povezalo jugoistok, Balkan, s Bliskim istokom, Zaljevom i naravno sve do penetracije prema Kini.

Drugo - RS je ostala svojevrsnim ulogom u eventualnim pregovaranjima. S oprezom mogli bismo reći da RS može biti ulog za Kosovo. Upozorenje Srbiji može glasiti: »Ukoliko ne budete surađivali, RS se može pretopiti u BiH. Indikativno je to što nema jako ozbiljnih planova koji govore o tome da bi RS trebalo što prije inkorporirati u sastav jedinstvene Bosne i Hercegovine. Republika srpska, mogli bismo reći, može biti "mrkva i batina"«.

- Postala je dijelom političkog Balkana zbog ratnih zbivanja i zbog, naravno, stvaranja Jugoslavije. Treba podsjetiti i na hladnoratovski balans - dvije članice NATO-a, dvije članice Varšavskog ugovora i dvije nesvrstane, odnosno neutralne zemlje (Jugoslavije i Albanija). To je politička konfiguracija koja se najčešće i danas diplomatsko politički rabi. Vojno strategijski dužnosnici imaju je na umu kada govore o ovom prostoru. Dakle, kada se god govori o Balkanu, podrazumijeva se ono što je nekada bilo. Stereotipi koji postoje u geostrateškim relacijama ostaju vrlo dugo.

- Američka je politika, moglo bi se reći, očekivala više od ovih vlasti. SAD je nezadovoljna brzinom rješavanja kućnih problema uz pribojavanje od povratka nekih snaga koje su prije bile na vlasti a koje bi mogle vratiti na scenu neke ekstremne nacionalne kontekste. To Amerika ne želi. Postoji opasnost da sve što je do sada dobro napravljeno bude zatamnjeno domaćim problemima.

- Hrvatska mora pratiti ritam zbivanja i smirivanja u regiji. To znači regionalnu suradnju, zadržati stupanj unutarnje demokracije, razvijati pluralistički sistem, razvijati slobodno tržište, riješiti problem izbjeglica, poštovanje Daytona i - suradnja s haaškim tribunalom. Za šest ili za deset godina, kada krene u ozbiljnije približavanje EU-u, Hrvatska će morati imati i djelovati na jasnoj nacionalnoj suglasnosti o bitnim ciljevima hrvatske politike. Što se to prije postigne, Hrvatska će prije postati ozbiljna zemlja. Dok toga nema i podrška Hrvatskoj je fluidna i ovisi od situacije do situacije. Bitni cilj hrvatskog nacionalnog dogovora mora biti pravac razvoja zemlje. Hoće li Hrvatska biti socijalna demokratska država koja se približava europskim standardima? To je minimum konsenzusa bez kojeg nema dokaza o željenom stupnju državne zrelosti.

- Činjenica je da su EU i SAD jako zadovoljni takvim istupima. Ipak očito je pitanje podjele kompetencija u Hrvatskoj. U kojoj mjeri te izjave bilo koga obvezuju, koja im je politička težina i značenje? Jedno od bitnih i bolnih pitanja današnje hrvatske stvarnosti je kako stvoriti jedinstvenu politiku. Moraju se stvoriti uvjeti da predsjednik države, premijer i predsjednik Sabora i ministar vanjskih poslova kada nastupaju, zastupaju jedinstveni hrvatski interes. Ako nastave s ovakvim parcijalnim istupima, u kojima se prije svega govori s pozicija određene funkcije a ne s pozicija hrvatske državne politike, to može biti jako opasno za budućnost.

- Proces se može i tako provjeravati. Moglo bi se, ipak, prije reći da je sve povezano sa širom problematikom - mogućnošću upravljanja krizom. Pitanje dakle glasi: u kojoj se mjeri krize mogu stvarati i u kojoj se mjeri te krize može kontrolirati. Amerika ima sasvim dovoljno instrumenata da Europljane drži angažirane. Da ih drži povezane na jugoistoku i demonstrira kako se bez američke prednosti u vojnoj tehnologiji, u obavještajnom djelovanju, u zapovijedanju, ne mogu ostvariti europske sigurnosne i obrambene snage i da mogu biti samo uz NATO, ali nikako mimo njega.