Miloševićevi pristaše 24. siječnja ove godine u Beogradu su urlajući pucali na nju tijekom njezina prvog i jedinog službenog posjeta. I na staklu blindiranog automobila ostavili pukotine u obliku kristalne zvijezde, točno u visini njezine glave. A da mu je uspjelo, predsjednik Srbije htio je i uhititi svoju veliku protivnicu, tu 'madame Del Ponte' koja je 22 mjeseca plela mrežu kako bi ostvarila njegovo uhićenje. Slobo ju je htio zarobiti u Podgorici, tijekom susreta s Milom Đukanovićem. I da bi u tome uspio htio je riskirati i oružani sukob između svoje vojske i crnogorske policije.

Sada kada je Milošević na sigurnom iza rešetaka zatvora u Scheveningenu, Carla Del Ponte konačno može otkriti tajne stranice dnevnika koji je vodila 22 mjeseca. Lista stranicu po stranicu, jednog subotnjeg popodneva dok je njezin ured na Churchillpleizu prazan.

Kad je preuzela ured u Nizozemskoj je još bilo vruće. Rat na Balkanu nedavno je završio, a ona je odmah pomislila: taj će čovjek provesti ostatak života u našem zatvoru. To je i javno izjavila na prvoj tiskovnoj konferenciji nakon prvih sto dana. Bio je 23. prosinac i svi su joj se smijali iza leđa jer je to izgledao kao nerealan san. 'Milošević je bio poražen, istina, ali je čvrsto ostao na položaju. I mogao je računati na jaka savezništva. Onda sam shvatila da ga moram opkoliti i izolirati, iskorištavajući svaku moguću potporu, na Balkanu, u Europi, Sjedinjenim Državama'.

Putovi nade počinju odmah. Protiv Miloševića i predsjednika Hrvatske, obojicu se već optužuje za teške ratne zločine. Iz Beograda dolaze prvi prijateljski glasovi. Tu je i onaj, danas nazvan 'izrazito vrijednim', Nataše Kandić, direktorice nevladine organizacije koja je uspijeva dovesti u kontakt s izravnim svjedocima vrlo teških okrutnosti. I Hrvatska se odmah zatvara bodljikavom žicom, a u njenim je arhivima vrijedan materijal o genocidu počinjenom tijekom rata u Bosni. 'Nikad se nisam srela s Tuđmanom. Uvijek odbijam vidjeti svoje optuženike. No gotovo sam ga optužila'. Samo ga je smrt spasila. Za Haaški se sud 12. prosinca zatvorilo jedno poglavlje.

'U posjet tužiteljstvu i sudu došli su predsjednik Crne Gore i ministar unutarnjih poslova Vukašin Maras. Iskoristila sam to da od njih zatražim pomoć, s obzirom na to da u toj zemlji žive članovi Karadžićeve obitelji. Potom je došao poziv u njegovu prijestolnicu'. I tada je počeo pakao. Carla Del Ponte leti u Prištinu i tamo prima telefonski poziv od Madeleine Albright. 'Šaljem ti jednog od svojih. Mora razgovarati s tobom'. Bila je u opasnosti. Prijetnja je teška: ako Carla Del Ponte ude u Crnu Goru bez vize može je uhititi Miloševićeva vojska.

Malo-pomalo dolazi mi na pamet jedna pomisao: koji je publicitet bolji nego završiti u Miloševićevu zatvoru? No zatim prevladava zdrav razum, mislim na kaos oružanog sukoba izmedu Đukanovićeve policije i srpskih oružanih snaga, donosim kompromisnu odluku. Predlažem Marasu da se vidimo nekoliko kilometara od granice. On prihvaća. Taj kratak put, od hrvatske granice do mjesta sastanka, nikad neću zaboraviti’. Zona je potpuno militarizirana. Blindirana kola pripadaju hrvatskoj vladi, s Carlom Del Ponte su dvojica tjelohranitelja i Graham Blewit, jedan od zamjenika. (...) Crnogorska pustolovina je na sreću završila dobro.

Danas kad ponovno priča o tome ne zna bi li se smijala ili bila bijesna kao i tada. Carla Del Ponte je pokrenula istragu o kaznenim djelima OVK i želi ispitati žrtve, odnosno Srbe, koji su izbjegli u Beograd. Traži vizu i piše službeno pismo ministru unutarnjih poslova Dragoljubu Jankoviću: 'Ili ću ući u vašu zemlju ili pošaljite te Ijude u Bosnu. To je u vašem interesu'. Odgovor stiže pismom. Ministar odgovara osobno. Odbija joj dozvolu, vrijeđa je i naziva kurvom.

Poglavlje o novom predsjedniku Republike Jugoslavije poglavlje je iznenađenja. Carla Del Ponte očekuje pomoć, a on međutim, kao pravi nacionalist, odmah se skriva iza načelnih izjava: Miloševićevu se krivnju mora utvrditi i mora mu se suditi u Beogradu. Ona bilježi: 'Tako nikad nećemo uspjeti', piše Lana Milella.