Europa prolazi kroz fazu zbunjenosti, ne zna točno kako i kad bi se proširila na istok, ne zna točno kako i kad bi si mogla napraviti institucionalni nacrt prije proširenja. Iz te zbrke, osim gospodarskih prilika koje ne navode na optimizam, rađa se određeni zamor javnog mišljenja: uznemirujući znak toga su neizlaženje na izbore i negativan rezultat irskog referenduma (zemlje koja je od Europe izvukla samo blagodati). Poglavito u Bruxellesu, Njemačkoj i Francuskoj nisu izostali glasovi koji su raspravu držali otvorenom. Razumljivo, pritisnuta vrlo dugom predizbornom kampanjom, Italija je nakon Nice uglavnom šutjela.

Pojednostavljujući do kraja, može se pokušati zbrojiti nekoliko točaka koje su se pojavile. U pitanju širenja, nitko (osim irskog biračkog tijela) ne odriče njegovu neizostavnost. Što se tiče rokova, međutim, neke zemlje misle da ih ne treba požurivati, i vjerojatno će na kraju tako i biti. To prije što mnoge članice Unije, a među njima šest utemeljitelja, misle da širenje zahtijeva jačanje europske uprave i dovršavanje njezina konstitucionalnog nacrta. No tu se, međutim, zamisli ne podudaraju.

Schroeder u Njemačkoj zamišlja Europu s jakim vanjskim subjektivitetom, pravu europsku federalnu državu koja na neki način prenosi model savezne Njemačke. Snažna prema van, ta Europa ne bi nužno bila homogena unutra: porezi, socijalna politika, školstvo i mnogi drugi aspekti života građana bili bi prepušteni lokalnim autonomijama (ili regionalnim) kao što je slučaj u njemačkim saveznim pokrajinama. Jospin, u Francuskoj, sve vidi drukčije. Mora se sačuvati nacionalni identitet i mogućnost samostalnog djelovanja europskih država. No iznutra, djelomice radi nadnacionalnih nadležnosti Komisije, ali još više prema dogovoru među vladama, Europa mora biti uređena u pitanjufiskalne politike, socijalne skrbi, useljavanja i tako dalje, u skladu sa socijalističkom misli. Slaba prema van, dakle, ali homogena i kompaktna iznutra.

Velika Britanija, zna se, ne voli integraciju ni prema van, ni iznutra. Gdje se smješta Italija u tom scenariju? Njezina težina može biti odlučujuća u promjenjivoj ravnoteži rasprave koja bi s teorijske razine ubrzo morala sići na praktičnu. Očekuje se riječ koja bi pojasnila naše razmišljanje: mogu li se pomiriti njemačke i francuske vizije Europe?

Mogu li u ovom procesu pokretačku ulogu imati zemlje utemeljitelji putem sustava 'pojačanih suradnji' koji je već funkcionirao za euro i Schengen? I kako se smješta Europa u odnosu pa Sjedinjene Države? Shvatljivo je da se jedna tek uspostavljena vlada oprezno kreće po teškom terenu. Predsjednik Ciainpi je pokazao namjeru da govori o Europi sljedećih dana. Njegove su riječi dosad bile razborite i dosljedne; nedvojbeno će to biti i opet, piše Boris Biancheri.