Međunarodni susreti koji se bave globalnim i ekonomskim pitanjima, baš kao što je bio nedavni susret u Salzburgu, već godinama prate i vijesti o nemirima, demonstracijama i protestima. No tko su ti ljudi koji se žestoko protive globalizaciji i koji su im ciljevi? Nije teško u svakodnevnici suočiti se s globalnim vladarima na svjetskom tržištu. Gotovo svi, manje ili više moraju kupovati Microsoftove programe. 'Nike' tenisice moraju biti na nogama svakog školarca, a gotovo je nevjerojatno da u rezervoaru vašeg vozila nema bar malo benzina koji prije ili poslije nije bio u nekom Exxonovom crpilištu, naftovodu, tankeru ili rafineriji. Biti protiv takvih međunarodnih autoriteta je 'in', a posebno ako i ti koncerni trenutačno ne stoje najbolje.

No nije lako pronaći zajednički nazivnik demonstranata, bilo onih u Seattleu 1999., Pragu, Nici, Quebecu, sada u Salzburgu i svake godine pred švicarskim Davosom, redovitim okupljalištem bogatih i moćnih. Više od 20.000 demonstranata našlo se 15. lipnja i u Goeteborgu na susretu na vrhu zemalja Europske unije, a jedan od onih kojemu je švedska policija pucala u noge je i 19-godišnji Nijemac Sebastian S. On je, na primjer, dva tjedna prije odlaska u Švedsku maturirao na katoličkoj gimnaziji. Policija je pucala na njega kada je vidjela da kamenom gada policajca koji je ležao na zemlji, sve je zabilježila videokamera, a sad u švedskoj bolnici čeka suđenje. Njemačkoj policiji on je potpuno nepoznat, a u optužbe protiv njega učitelj ne može vjerovati. Sjeća ga se kao politički pomalo lijevo orijentiranog, ali daleko od bilo kakve spremnosti na nasilje. Prije bi ga se moglo nazvati tipom kojeg povuče situacija. One koji prosvjeduju protiv globalizacije može se donekle podijeliti na tri skupine: skupine onih koji se na lokalnoj razini bore protiv opće rasprodaje i privatizacije javnih institucija, onih koji misle da globalizacija znači i kulturni imperijalizam, sve do udruženja zaštitnika okoliša. Druga skupina su pravi socijalisti, pretežito iz Južne Amerike, koji su za socijalnu pravdu, ali osobno teško da imaju novaca putovati od Kanade do Australije. I treća skupina je ideološki obojena, ali ako su im središte marksistički orijentirani intelektualci, posebice iz Francuske, veoma su daleko od bilo kakvih poziva na revoluciju. Che Guevara i Ho-Ši-Min nisu idoli ove generacije kao one '68.

Jedan od njihovih svojevrsnih idola je Jose Bove, francuski poljoprivrednik koji je na naslovne stranice došao kad je uništio gradilište restorana McDonald's. Nešto u njegovim stajalištima tjera na razmišljanje. Citiramo njegovu izjavu: 'Tržište mora služiti ljudima, a ne obratno. Laž je govoriti da se tržište može samostalno regulirati, ono je po svojoj prirodi kaotično i nestabilno. Laž je i to da konkurencija stvara bogatstvo; zato su oni koji sudjeluju na tržištu međusobno previše neravnopravni. I zato je treća laž reći da je slobodna i neograničena trgovina pokretač privrednog napretka. Tko afričkom stočaru može objasniti da će on imati koristi ako njegova zemlja ukine carine na jeftino i subvencionirano meso iz Europe?', pita Bove. No dok i sam Jose Bove, kao poljoprivrednik, uživa u subvencijama svoje zemlje Francuske, koja se i inače snažno protivi bilo kakvim reformama poljoprivredne politike Europske unije demonstranti na globalnim forumima daleko su od povratka u kameno doba. Iako se protive ideji 'jednog svijeta', svi - baš kao u tom 'jednom svijetu' - koriste i mobitele i Internet. Ali, neka njihova stajališta mnogo su raširenija nego što bi političari htjeli prihvatiti: prema ispitivanjima nipošto alternativnog američkog časopisa 'Buisness Week', čak 70 posto svih Amerikariaca misli da koncerni 'imaju preveliku moć'. Ali na prosvjedima je nešto drugo. Jer, čak je i Al Gore pozvao Amerikance da, citiramo, ustanu i kažu 'ne' divovima u duhanskoj i naftnoj industriji, ogromnim zagađivačima i farmaceutskim kolosima', ali na ulicama, pogotovo pred do zuba naoružanim policajcima, pravi je izazov i za svakog pravog nogometnog 'huligana’ razbiti bar jedan izlog iako s globalizacijom nema baš nikakve veze. Ili, ako se sjetimo satelitskih prijenosa, baš suprotno. Pravi izazov bit će tek potkraj mjeseca. Susret na vrhu Svjetskog gospodarstva u Genovi. Jer, demonstranti možda i ne znaju točno što žele. Ali to ne znaju točno ni svjetski privrednici i političari. Možda je baš to problem.