Jutarnji list: 10. 07. 2001.

Vrag je došao po svoje

Zdenko Duka

Premda vidljivo iscrpljen, u subotu navečer pred novinarima u Banskim dvorima Ivica Račan je govorio odlučnije i brže nego inače i činilo se da nikad, u godinu i pol dana svog mandata, nije bio uvjereniji u ono što radi i govori.

Svi smo znali da će prve haaške optužnice protiv nekih građana hrvatske nacionalnosti jednog dana doći u Hrvatsku, a znali smo i zašto. Iako je Hrvatska na hrvatskom teritoriju vodila obrambeni rat protiv velikosrpske agresije, učinjeni su u tom ratu i ratni zločini, a nije ih bilo baš ni tako malo (u Pakračkoj Poljani, Gospiću, Medačkom džepu i tzv. Krajini tijekom Bljeska i Oluje te nakon nje).

Oni koji tvrde da se prvi put sudi ratnim pobjednicima, ne žele razumjeti da se u odnosu na Drugi svjetski rat u međunarodnom pravu i njegovoj praksi mnogo toga izmijenilo. Teza koju je prije nekoliko godina izrekao ondašnji predsjednik Vrhovnoga suda Hrvatske a sadašnji sudac Ustavnoga suda Milan Vuković o tome da "u obrambenom ratu ne može biti počinjen ratni zločin" sve je apsurdnija. Jednako je neodrživo i ono što su tvrdili vrlo istaknuti predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj da su ono što neki zovu ratnim zločinima bila tek "prekoračenja u nužnoj obrani".

Zločin i njegova težina nemaju nikakve veze s pobjedom ili porazom, a neizbježno je da će praksa međunarodnog prava u budućnosti to početi potvrdivati i na primjeru pojedinaca iz nautjecajnijih i najvećih zemalja.

Na udaru moraju biti samo neprijateljski vojnici, ni najpravedniji obrambeni rat nikad se ne smije voditi protiv civila (zapravo vlastitih državljana) čija je najveća mana ona urođena da pripadaju narodu čiji su političari i generali poveli agresivni rat.

Haaški sud jest dobrim dijelom i politički, u to danas malo tko sumnja. Postoje ponderi ukupne odgovornosti za rat i zločine na ovim prostorima, prema kojima Carla Del Ponte piše optužnice vodeći sada računa o visokom rangu ili, kako ona kaže, o "individualnoj odgovornosti na visokoj razini zapovjednog lanca". Dva hrvatska generala su na razini na kojoj se u Haaga može držati ravnoteža bivšem srbijanskom i jugoslavenskom predsjedniku Miloševiću.

"Država, to sam ja", tvrdio je Louis XIV., Kralj Sunce, na vrhuncu svoje apsolutističke vladavine. Govor i djelo apsolutističkih vladara, uz sve velike vrijednosne razlike među njima, samo su inačice te jedinstvene najjednostavnije politološke formule. Na isti, stari način "Hrvatska, to sam ja" danas zapravo izgovaraju Dražen Budiša kada dramatično tvrdi kako je "Hrvatska optužena za genocid" i kako stavove njegove stranke podržava većina naroda, te general Ante Gotovina kada kaže "ako samja kriv svi ste krivi".

Hrvatska više nije niti dovoljno komunistička, niti dovoljno nacionalistička da bi primjerena većina njezinih građana prihvatila floskule o kolektivnoj ispravnosti ili, pak, o kolektivnoj krivnji.

Iako nisam vidio optužnicu kao što je nije vidio ni Budiša, premda je vrlo uvjereno komentira, siguran sam da u njoj Hrvatska nije optužena za genocid jer bi to bilo prebedasto i prokazivalo bi tužitelje kao plitke rasiste. Bilo bi isto tako previše idiotski od haaških pravosudnih službenika kada bi u optužnicama pisalo da su "Šibenik i Zadar srpski gradovi", kako neki prepričavaju. Ovoj je zemlji i narodu dosta navodnih vanjskih urota.

Rijetki nezavisni hrvatski mediji svestrano su izvještavali o događajima u Oluji i velikom egzodusu hrvatskih Srba. O tome se saznavalo ponajviše iz stranih medija. I u valu opće pobjedničke euforije posve je lako bilo predvidjeti da će, ovako ili onako, doći vrag po svoje. Naš tadašnji predsjednik zaželio je hrvatskim Srbima "sretan put", a Budiša nije ni zucnuo bilo što o bilo čemu.

Ako je za nešto kriv general Gotovina kao zapovjednik vojnog sektora, ne mogu samim tim biti kriv i ja ili netko drugi, niti ako je on kriv, ne mogu biti krivi pošteni vojnici koji su se borili protiv neprijateljskih vojnika, a nisu palili kuće niti prijetili i napadali civile.

Hrvatska nisu niti Budiša, niti Ante Gotovina. Svakako, nije to niti Račan. Modernu Hrvatsku obilježavaju demokratska procedura, izabrana Vlada i parlament, a ne ulica, odgovornost i razum umjesto loših emocija, europski civilni standardi, a ne plemenski porivi.

Razrješenje krize Vlade ovisit će i o mogućim uhićenjima. Može se prognozirati da će Sabor sada dati zeleno svjetlo Vladi, ali neki zastupnici, čiji su glasovi presudni za većinu, već polako smještaju palčeve pod svoje kažiprste, radeći figu. Do sljedeće prilike. To je politika i to je demokracija.

Načeta Račanova vlada ima zasad i građansku potporu, ali će samo većim naporom i efikasnijim, odlučnijim potezima ona moći produljiti svoj vijek za četiri ili osam mjeseci, ili za dvije i pol godine, do kraja mandata.