U seriji znanstvenih separata ističe se, svakako, analiza pogrešne koncepcije privatizacije u Hrvatskoj iz pera prof. dr. sci. Zvonimira Baletića, redovnog profesora Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i samostalnog istraživača u zagrebačkom Ekonomskom institutu. Pažnju sudionika već tradicionalnog okupljanja nezavisnih hrvatskih ekonomskih znanstvenika na nedavnom posijelu u HAZU posvećenom zaokretu iz recesije u novi razvoj privukao je i taj separat. Predstavio ga je, uime službeno odsutnog autora, osobno predsjednik Znanstvenoekonomskog vijeća HAZU, akademik Jakov Sirotković.

Dr. Zvonimir Baletić vrlo oštro obračunava s promašajima, nedosljednostima i pljačkom u dosadašnjem privatizacijskom procesu. Kaže da je privatizacija, koja je najprije nacionalizirala nekadašnje društveno vlasništvo da bi ga potom (ras)prodavala “po babu i stričevima”, često kriminalno, a najčešće nedjelotvorno i neznalački, doživjela potpuni slom kao koncepcija uklapanja Hrvatske u međunarodnu globalizaciju. Hoće li Hrvatska u tom, inače neizbježnom, procesu, što je zahvatio sve tranzicijske zemlje, proći kao bosa po trnju? Ili su pouke iz prethodnog razdoblja, od 1990. do 2000. godine, dovoIjno upečatljive da nova hrvatska vlast to izbjegne? Ponajprije, uz pomoć vrhunskih nezavisnih ekonomskih stručnjaka koje imamo. Evo što kaže dr. Baletić:

- Za razliku od tradicionalne teorije novca, Minsky razvija teoriju odnosa između novca i gospodarske aktivnosti u kojoj se kvalitativne promjene privatnog zaduživanja tijekom proizvodnje i investicija temelje na nesigurnim očekivanjima budućih prinosa na uloženi kapital. U uvjetima gospodarske ekspanzije, ta su očekivanja, obično, pretjerana i potiču poduzetnike na daljnja zaduživanja. To, postupno, nagriza kvalitetu dugova, a investitori postaju nesigurniji da će ostvarenim profitima moći pokriti preuzeta zaduženja kod banaka. Zato se zaduženja nastavljaju uza sve veću neizvjesnost, što generira financijsku krizu. Ako država ne uskoči, zamjenjujući privatne dugove svojima, dolazi do sloma financijskog sustava, paralize gospodarstva i totalne krize.

- Kad splasnu izgledi za profit i otplatu dugova, nelikvidnost se proširi, a obustavljaju daljnje investicije. Vrijednost realne imovine padne ispod njezine nabavne cijene. Deflacija dugova i financijska kriza pogađaju realni sektor ekonomike, smanjuju proizvodnju i zaposlenost. Monetarna politika u svemu tome dobiva kritičnu ulogu. Ako reagira restriktivno, krizu dodatno produbljuje! Buduću razinu proizvodnje, dotle, odreduje raspoloživost likvidna novca. Monetarna politika može, održavajući likvidnost, podržavati višu razinu materijalne proizvodnje. Krene li obrnuto, izaziva recesiju...

Baletić dokazuje da je SAD iz toga u minulih desetak godina izvukao snažnu pouku i - golemu korist. Poslije nekoliko slabih pokušaja da se trajno riješi pitanje efikasnosti i sigurnosti kreditnih plasmana, financijski moćni krugovi i Federalne rezerve (FED je središnja emisijska banka SAD-a, op. p.) jednostavnn su promijenili uvjete kreditiranja, izazvali deflaciju dugova i svjetsku dužničku krizu. Nakon dugog razdoblja inflacionističke politike, američka središnja banka strogo restriktivno je zavrnula slavine monetarne politike. Dakle, smanjila tempo rada tiskare dolara, uz skok kamatnih stopa i deviznog tečaja. Dolar je znatno ojačao prema svim drugim valutama, a izvozne cijene dužničkih zemalja znatno su opale. SAD se od svjetskog izvoznika kapitala pretvorio u velikog uvoznika tuđeg (neoplođenog) novca. Ali, Amerika svoje dugove, u međuvremenu, nije otplaćivala realnim dobrima, nego pukim priznavanjem dolarskih dugova koji su kolali svijetom kao rezervna valuta.

Hrvatska, naravno, nije ni približno u poziciji Amerike. Kuna nije globalni dolar, a guverner HNB-a dr. Željko Rohatinski naprosto nema ni sjenu moći predsjednika FED-a Allana Greenspanna, zakonitog oca svih zelenih novčanica s likom Georgea Washingtona i moćnog nezavisnog faktora američke globalne financijske moći koji je do sada nadživio vijek političkog trajanja čak petorice američkih predsjednika u minulih 25 godina - Cartera, Reagana, Busha, Clintona i Busha (juniora).

- Hrvatska je nepripremljeno ušla u umreženi svijet velikih sila i interesa. Dok smo se, bolje ili slabije, nosili s domaćim raznim pokušajima zatvaranja i ksenofobije, protekcionizma i privatizacije po podobnosti, a ne sposobnosti, nismo ni primijetili da su stranci u Hrvatskoj u minulih pet-šest poratnih godina preuzeli praktično sve što ih je ovdje zbilja zanimalo - unutarnju trgovinu uz propast “Name”, “Brodokomerca” financijsko tržište i tržište informacija. Preko ova tri unutarnja hrvatska tržišta stranci već čvrsto kontroliraju proizvodnju i distribuciju roba, štednju i investicije, ideologiju, politiku i kulturu. Samo po sebi, to ne bi bilo tragično kada bi globalizacijski proces bio dvosmjeran. Dakle, da smo već otvorili nove prostore autonomnog djelovanja i ostvarivanja hrvatskih interesa u svijetu. No, u Hrvatskoj još nitko nije preuzeo brigu i odgovornost ni za nacionalno blagostanje i životnu sigurnost ljudi. Strane investitore nastojimo i dalje privlačiti dodatnim koncesijama, dok nam domaće banke u pretežitom stranom vlasništvu praktično iznose u inozemstvo cijelu nacionalnu akumulaciju.

- Najprije privatizacija. Vidite, koncepcija privatizacije, kao puke rasprodaje društvene imovine, praktično je neprovediva. Pretpostavlja prethodnu nacionalizaciju te imovine i negiranje svih prava (još) zaposlenih radnika. U izostanku domaće potražnje za poduzećima ponuđenim na prodaju, privatizacija se poslije 1990. godine praktično pretvorila u legaliziranu pljačku putem raznih oblika politički pogodovanih transakcija i korištenja tzv. menadžerskih bankarskih kredita. Rat i financiranje obrane Hrvatske donekle su promijenili opću bilancu raspoloživih sredstava, pa i iz privatizacije. Ali, naknadno opravdavanje ovakve “pretvorbe” ratom nije nimalo uvjerljivo. Ideološke predrasude prema radničkom dioničarstvu imale su i još imaju utjecaja na buduću reformu koncepta privatizacije. Takvo vlasništvo nije nepoznato u uspješnom zapadnom demokratskom industrijskom svijetu. Može osiguravati proizvodnju, ulaganja, nove tehnologije, socijalna prava, ali i siguran profit.