Susreli smo se s njim u njegovu splitskom stanu koji nije ni pod kakvom vojnom ili policijsko-sigurnosnom paskom. Ademi nema tretman ni zaštićenoga svjedoka, a niti optuženika koji se sprema na bijeg. Okružen obitelji, kojoj su se pridružile i njegove sestre s Kosova koje nije vidio punih deset godina (od 1991. g.) te ponekim prijateljem, reklo bi se, mirno čeka razvoj događaja, jer, kako kaže, "moja je savjest čista i zato čvrsto vjerujem u Boga i u pravdu".

Ademi ima dvije kćeri, jedna je upravo završila srednju školu, a druga je studentica treće godine Pravnog fakulteta u Zagrebu. Najteže mu je, veli, zbog njih. Zna kolika je to trauma za mlade djevojke, ali one su mu, zajedno s njegovom suprugom Anitom, najveća potpora u ovim teškim danima njegova života. I sestre koje već nekoliko godina žive u izbjeglištvu, došle su u Split da bi ga hrabrile, da bi bile uz njega prije njegova eventualnog odlaska u Haag. Između brojnih telefonskih poziva koji neprestano narušavaju varljivi mir njegova doma, polako počinjemo razgovor.

Doživio sam to kao veliko iznenađenje. Naravno, zato što znam da nikakva zlodjela nisam učinio, da tijekom cijele svoje vojne karijere nikada nisam uradio ništa što bi se kosilo s međunarodnim ratnim pravom i Ženevskim konvencijama, pa je razumljivo da ni optužnicu nisam mogao očekivati. Sve sam zadaće uvijek profesionalno, vojnički izvršavao, vodeći računa i o pravima ratnih zarobljenika i ljudskim pravima, zaštiti civila u ratu, pazeći da se kontroliraju vojničke strasti kako se ničim ne bi naudilo položaju i ugledu Hrvatske u svijetu. Posebno mi je žao što sa mnom haaški istražitelji uopće nisu kontaktirali, a pogotovo što me bivša vlast nije ni izvijestila o zahtjevu Međunarodnog tribunala iz 1998.g., nego je to držala u strogoj tajnosti. Da su mi tada dali priliku da se odazovem pozivu Haaga i dadem iskaz, sve je moglo biti puno ranije riješeno, a moja obitelj ne bi danas proživljavala ovako strašne traume.

Svakako bih se odazvao jer ja nemam razloga bježati od poziva ma kojega suda. Na žalost, saznao sam da Haag traži moj iskaz tek lani kada je izišla ona "bijela knjiga" iz koje sam vidio da Međunarodni tribunal traži razgovor sa mnom, ali do toga nikada nije došlo. Ne znam komu je to bilo u interesu i o tome ne želim ni spekulirati. Samo mogu kazati kako bi puno toga bilo riješeno da sam tada, na vrijeme dao svoje očitovanje o zbivanjima u Medačkom džepu 1993.g.

Ne znam točno tko je za to zaslužan, koje su službe bile zadužene da taj poziv zataje od mene, je li to SIS, HIS ili Vladin ured za suradnju s Haaškim sudom, no nisu bili ni toliko korektni da me izvijeste da poziv postoji. Držali su ga u najvećoj tajnosti jer nekomu nije odgovaralo da ja Tribunalu dadem iskaz. Ma, što da vam govorim, ja znam tko su ti ljudi, a oni se i sami u tome prepoznaju, pa neka je na njihovoj savjesti to što su učinili.

Morate razumjeti da u ovome trenutku ne želim govoriti o imenima, no posjedujem kompletnu dokumentaciju iz koje je potpuno vidljivo tko su bili odgovorni zapovjednici i kakva je bila linija zapovijedanja, a to ću, naravno, reći pred Haaškim sudom budem li izručen. Ovoga trenutka mogu kazati samo toliko da ni po liniji zapovjedne odgovornosti Međunarodni tribunal nema argumenata po kojima bi me mogao teretiti. Meni ostaje samo da kažem istinu, onako kako je zaista bilo, a žao mi je što Haag svih ovih godina nije došao do te istine, iako je to bilo iznimno lako, samo logičnim razmatranjem cjelokupnog stanja na terenu.

To su poznate stvari. Zapovjednik Sektora 1 je bio general Janko Bobetko, a poznato je i da je akciju izvodila 9. gardijska brigada čiji je zapovjednik bio Mirko Norac te specijalne postrojbe MUP-a s Mladenom Markačem na čelu. Ja sam bio u Zbornom području, a linija zapovijedanja je išla od zapovjednika desetine, voda, satnije, brigade te Zbornog područja i Glavnog stožera. Jasno je da nisam mogao znati što se u svakom trenutku događa na svakome mjestu toga ratišta. Zapovjednici postrojbi su me trebali izvještavati o svemu, no o eventualnim zločinima nikada me nisu obavijestili, a da su to učinili, budite uvjereni da bih poduzeo odgavarajuće mjere."

Shvatite da sada ne mogu govoriti o tome. Ako dođe do procesa, o tome ću svjedočiti u svojoj obrani. Ponavljam, imam kompletnu dokumentaciju iz koje je apsolutno vidljivo da nisam kriv ni za što, bilo izravno ili neizravno. Osim toga, treba imati na umu da optužnicu još nisam ni vidio.

Rahim Ademi je rođen u selu Karaču, u općini Vučitrn, na Kosovu. Završio je Vojnu akademiju u Beogradu 1976. g., smjer topništvo, nakon čega je raspoređen na službu u Rogoznicu kod Šibenika. Tu se i oženio i sa suprugom Anitom dobio dvije kćeri. Zbog montiranog procesa 1986. g. optužen je za kontrarevolucionarno djelovanje i albansku iredentu, ali je nakon godinu i pol dana zatvora u Sarajevu, Vrhovni vojni sud uvažio njegovu žalbu i poništio presudu Vojnog suda u Sarajevu te ga proglasio nedužnim i oslobodio. Nakon toga, kao oficir JNA služi u Sinju, odakle je pobjegao 1990. g. i stupio u kontakt s Josipom Jurasom, nakon čega je angažiran na ustrojavanju prvih postrojba ZNG-a pri šibenskom MUP-u. Za svoje zapovjednike u JNA bio je formalno u šibenskoj bolnici, a već je uveliko radio na stvaranju HV-a. Formalno u HV pristupa 1991. g. i igra ključnu ulogu u obrani Šibenika, koja će odrediti i njegovu buduću vojnu karijeru. Za zamjenika zapovjednika Zbornog područja Gospić imenovan je 1993. g. i na toj je poziciji bio i u vrijeme Medačkoga džepa. Odlukom predsjednika Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška smijenjen je s te dužnosti potkraj 1993. g., kao žrtva koju je Hrvatska priložila međunarodnoj zajednici zbog prijetnja sankcijama, zbog navodnih zločina nad srpskim civilima u Medačkome džepu.

U to sam uvjeren. Uostalom, svih ovih godina puno sam sporije napredovao u vojnoj hijerarhiji zbog svoje albanske nacionalnosti. Stalno su mi za zapovjednike dolazili neškolovani časnici, konobari i slični, a ja sam sve to stoički podnosio jer sam vojnik. Mnogi su hrvatski generali dobili čin preko mojih leđa. Promaknut sam u čin general bojnika tek nakon Oluje, ali su mi kao generalu za zapovjednika i nakon toga doveli stožernog brigadira. Tada mi se čaša prelila i rekao sam otvoreno da takva poniženja više ne mogu podnositi, pa su me onda premjestili u Glavni inspektorat Oružanih snaga za pomoćnika. Moja bi vojnička karijera bila sigurno bitno drukčija da sam bio Hrvat jer nitko u našoj vojsci nema takav vojni put kakav je moj.

Da, zbilja bi čovjek mogao reći kako se u mojem slučaju povijest ponavlja. Već sam jednom doživio montirani proces od one bivše jugovojske kada sam 1986. g. bio osuđen za kontrarevoluciju i albanski nacionalizam. Tada mi je to montirao KOS, a danas neki drugi KOS. Po drugi put u životu doveden sam u poziciju da moram dokazivati svoju nedužnost pred sudom. Te, 1986. g., nakon godinu i pol dana provedenih u sarajevskom vojnom zatvoru, žalio sam se Vrhovnom vojnom sudu, i prvi put u njegovoj povijesti dogodilo se da je poništena odluka Vojnog suda u Sarajevu. Nisam mogao ni zamisliti da ću se ikada više u životu naći u takvoj situaciji. Ali, takav je život, uvijek ima onih koji će vas lako žrtvovati za svoje interese. Pitam se imaju li savjest.