Kad su vicepremijer Goran Granić i ministar Alojz Tušek na dramatičnoj Vladinoj sjednici, jednako kao i dominantna većina koalicijske Vlade, glasovali za poštivanje unutarnjeg zakonodavstva i međunarodno preuzetih obveza Republike Hrvatske, odstupajući tako od stava svoje stranke, pokazali su da Vladu doista doživljavaju kao kolektivno tijelo izvršne vlasti. Ako stranačko vodstvo, prethodno raspravivši o temi koja je na dnevnom redu Vladine sjednice, »svojim« ministrima zadaje obvezu kako se moraju u Vladi ponašati, u slučaju kad se taj stav razlikuje od mišljenja većine u njoj, ali što je najvažnije, ako odstupa od konsenzusom prihvaćenoga Vladina programa, članovi Vlade iz te stranke su u situaciji podijeljene lojalnosti. Činjenica da su se dvojica od petorice HSLS-ovih članova Vlade u tom procjepu podijeljene lojalnosti odlučili za Vladu i njen program, a ne za stanovište stranke, potvrđuje kako u prethodnih godinu i pol dana Vlada ipak nije bila samo puki zbroj koalicijskih stranaka i mjesto u kome se okupljaju ministri koji u svojim resorima provode politiku svoje stranke. Objašnjavajući zašto ne prihvaća ostavku svoga zamjenika Granića, premijer Račan je rekao upravo to, definiravši kao njegov najveći doprinos nadilaženje stranačkih podjela u Vladi.

Račanov kabinet povjerenje u Saboru nije stekao na osnovi dogovora koalicijskih stranaka o podjeli »plijena« prema izbornom rezultatu niti je pristao da postane Vladom u trenutku kad ga je imenovao tadašnji skrbnik nad institucijom predsjednika Republike.

Povjerenje Sabora stečeno je programskom deklaracijom, a ona se odnosila na četverogodišnje razdoblje i ostala je okvirom djelovanja Vlade i kad je iz koalicije formalno istupila jedna od članica. Vidljivo je, nadalje, da ozbiljna stranka, kakav je Istarski demokratski sabor, niti nakon formalna izlaska iz koalicije ne odustaje od potpore programskoj deklaraciji koju je ta stranka prihvatila glasujući za povjerenje Vladi.

Nezadovoljstvo tempom socijalnih reformi i loši odnosi s nekima od koalicijskih partnera doveli su do IDS-ova napuštanja koalicije, ali Vlada, dok ispunjava program, zadržava povjerenje četvorice IDS-ovih zastupnika. Premijer Račan politički je vješto odlučio iskoristiti krizu izazvanu odlukom o suradnji s Haagom da učvrsti Vladu kao tim, kao kolektivno tijelo. Zahtjevom da se glasuje o povjerenju tom timu od zastupnika se de facto traži izjašnjavanje jesu li još za programsku deklaraciju koju su poduprli u veljači 2000. Budući da je političko pitanje suradnje s Haaškim sudom, oko kojega će se lomiti odluka o povjerenju ili nepovjerenju, definirano u programskoj deklaraciji, bilo je logično što se u kabinetu insistiralo na postizanju potpuna konsenzusa. Logično je očekivati da zastupnici procijene kako su obveze prema biračkom tijelu, što su ih preuzeli svojim predizbornim programima, važnije od »stranačke stege« i trenutačna (promijenjena) stava stranačkoga vodstva. Činjenica da je Vlada zahtijevala glasovanje o povjerenju pokazuje da Račan i njegov tim igraju politički čisto. Mogli su, naime, provocirati zahtjev petine saborskih zastupnika da se glasuje o povjerenju Vladi. Budući da je izvjesno da bi do takve inicijative došlo, a isto tako da opozicija nije sposobna u Saboru skupiti 76 glasova potrebnih za izglasavanje nepovjerenja Vladi, Račanov bi kabinet takvim glasovanjem stekao zaštitu svoje pozicije u daljnjih šest mjeseci. Ustav, naime, određuje da nakon neuspjeha glasovanja o nepovjerenju Vladi, ti zastupnici u sljedećih šest mjeseci ne mogu pokrenuti inicijativu za izglasavanje nepovjerenja. Očito je, međutim, da Vladi nije cilj održati se na položaju, bez obzira na stupanj potpore što je uživa u Saboru, nego da joj je bitno homogenizirati svoju parlamentarnu osnovicu i tako osigurati stabilniju potporu za ostvarivanje programa i reformskih zahvata koji se očekuju od nje.

Puna suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom važna je točka diskontinuiteta prema prethodnom sustavu vladavine.Ako takva politička koncepcija ne može steći parlamentarnu potporu, jasno je da Vlada nema izgleda ostvariti svoje programske ciljeve i da je potrebno ući u politički rizik ponovljenih izbora i vidjeti želi li biračko tijelo takve reforme ili mu je prihvatljiviji nastavak politike kakva je vođena prije 3. siječnja prošle godine.

Račanova odluka da se na važnom pitanju ostvarivanja Vladina programa insistira na suglasnosti mogla bi dovesti do smanjenja broja zastupnika koji podupiru Vladu. Na neki način, koalicija bi se mogla smanjiti, ali to ne bi trebalo dovesti do smanjivanja efikasnosti Vlade. Politička nas teorija poučava da su minimalne koalicije, one koje u parlamentu imaju potporu samo kojeg zastupnika više od nužne polovice, efikasnije od velikih koalicija. Naime, sa svakim novim programskim članom koalicije povećava se i složenost postizanja konsenzusa, a smanjuje se prostor neprijeporno zajedničkih političkih pozicija. U godinu i pol svoga mandata Vlada je bila primorana na postizanje konsenzusa između političke opcije radikalnog diskontinuiteta prema prethodnom poretku i opcije kontinuiteta s polaganim, evolutivnim promjenama.

Ideja da se može surađivati s Haagom samo evolutivno, mijenjajući obrazac te suradnje, kakav je uspostavio prethodni sustav, dovodi do zahtjeva uvjetovanja te suradnje i nepoštivanja Ustavnog zakona. Račan, kao vješt političar, zna da i minimalne koalicije imaju svoje mane. Konačan raskid sa HSLS-om kao koalicijskim partnerom ne bi značio gubitak potrebnih 76 glasova potpore, ali bi Vladu učinio ovisnim o malim partnerima i političkim institucijama, što bi »osiguravali« potrebnu potporu.

Uočljiva je razlika u interesima kad neki od manjih koalicijskih partnera, za razliku od premijera, traže jasnu situaciju i eliminaciju HSLS-a iz koalicije. Račanu bi, prema svemu sudeći, više odgovaralo da se zastupnici te stranke odluče podupiru li svojega stranačkog predsjednika ili Vladinu programsku deklaraciju. Ostankom u Vladi Granića i Tušeka (a možda i nekoga od trojca koji dramatičnoga 7. srpnja nije glasovao kao i ostali u kabinetu) i potporom dijela zastupničkoga kluba HSLS-a (može se očekivati da je barem petorici zastupnika bliža pozicija Vlade nego li stranačkoga vodstva) ne bi bila stvorena »čista situacija«, ali bi bila ojačana koncepcija kabineta kao tima, koji nije puka preslika stranačkih odnosa. Taj bi tim dobio legitimitet za radikalne reforme, a bio bi oslobođen potrebe za prebrojavanjem svakoga glasa prije zahtjeva za saborskom potporom nekom projektu.

Davor Gjenero