Odbor za obranu Slobodana Miloševića međunarodna je organizacija koja okuplja oko dvije stotine aktivista i javnih ličnosti, među kojima i bivšeg američkog državnog tužioca Ramsleyja Clarka. Među njima su i mnogi pravnici koji nude ovom haaškom osumnjičeniku besplatnu i kompetentnu obranu. U svemu, besplatnu obranu Miloševiću nudi velik broj odvjetnika - ali, ovi iz njegova odbora to rade iz svojih najdubljih uvjerenja.

Tako su se prošlog tjedna na Sudu u Haagu pojavili dvoje kanadskih državljana i jedan Francuz, zatim nekoliko Nijemaca, kao i tri Grka, svi članovi odobra, koji su došli pitati Slobodana Miloševića želi li prihvatiti njihove pravne usluge. Tribunal hladnokrvno dočekuje ponuđače ove robe i odbija i pomisao da se Miloševićeva zatvorska soba pretvori u neku salu za audijenciju - branio se sam ili s odvjetnicima, Milošević će morati striktno respektirati rokove i neće dobiti baš nikakav popust.

Sud, koji je 1993. osnovan manje-više zato da bi se umirila savjest zapadnih vlada za ratne zločine u Bosni, ali koji tada nitko - ili jedva tko - nije smatrao važnim, u međuvremenu je izrastao u strogu, mrtvački ozbiljnu, visokostrukturiranu ustanovu. Hapšenjem Slobodana Miloševića tužiteljica Carla del Ponte postala je strahovito moćan igrač na međunarodnoj sceni, a nešto se ozbiljno prodrmalo u samoj strukturi međunarodnih odnosa. Jedan od uzroka ovog tektonskog poremaćaja jest i činjenica da je, u odvojenom razvoju događaja, izraelski premijer Ariel Sharon izjavio da neće doći u ranije ugovoreni posjet Belgiji, jer su prije dva tjedna jednom bruxelleskom sudu protiv njega podnesene 123 palestinske optužnice koje ga terete za ratne zločine.

Prema njima, Sharon, tada ministar obrane, tereti se za zapovjednu odgovornost za pokolje koje su u palestinskim logorima Sabri i Shatili 1982. godine izvršile kršćanske maronitske milicije. Optužnice su podnesene bruxelleskom okružnom sudu, koji je, prema nedavno donesenom belgijskom zakonu, kompetentan za to da sudi i osudi sve ratne zločine, bez obzira gdje su se dogodili, bez obzira na nacionalnost počinitelja i žrtava. Na osnovi toga, prošli mjesec bruxelleski sud osudio je troje sudionika genocida u Ruandi.

Filozofija tog zakona jest da je svaki čovjek sposoban procijenti što je ljudsko, a što prelazi te granice i to osuditi. Nigdje to nije rečeno, ali ovaj zakon sigurno je donesen pod utjecajem koji se širi iz susjedne Nizozemske, iz Haaga, gdje se sude ratni zločini počinjeni u bivšoj Jugoslaviji. Tribunal, ta supranacionalna ustanova, postaje sve utjecajnija u supranacionalnoj strukturi Europske unije. Sharon je to osjetio, i , bojeći se odluke jednog lokalnog, belgijskog, suca, izbjegava ranije ugovoreni bilateralni posjet.

Međutim, kako jača utjecaj Tribunala u međunarodnim odnosima, ustanove koju su u početku odbacivali kao neozbiljnu, baš zato jer je nastupala, među ostalim, u ime 'mekanih' ljudskih prava, tako jača i protest protiv te institucije. Ne govorimo sad o notornim i navodno lukavim podržavateljima Miloševića, koji su članovi njegova odbora, nego nešto drugo.

Tko su ti mladi školovani zapadnjaci, okupljeni oko Odbora za obranu Slobodana Miloševića. U što oni vjeruju, što zastupaju, protiv čega su tako ogorčeni, da im je ideologija koja ih navodi da mole Miloševića da ih primi za pravne savjetnike zacrnila pogled na žrtve, kao i na činjenicu da će Milošević dobiti pošteno suđenje. Oni se deklariraju kao antiglobalisti, a Tribunal vide kao američku imperijalističku tvorevinu, produženu ruku globalnog, ali po Americi dirigiranog kršenja ljudskih prava, američke nepravde prema slabijima, čiji je simbol, tako oni misle, Slobodan Milošević.