Potencijalni haaški optuženik general Rahim Ademi iznio je u jučerašnjem prvom dijelu razgovora za "Slobodnu" podatke o odnosu bivše vlasti prema njemu.

Poslije Medačkog džepa pritisak međunarodne zajednice na Hrvatsku je bio golem, a prijetilo nam se i sankcijama. Nekoga je trebalo žrtvovati, i ondašnja je vlast odlučila da to budem ja, a kako ne bih bio sam, smijenili su i Kostovića. Pozvali su me na razgovor kod načelnika Glavnog stožera HV-a, generala Janka Bobetka koji mi je priopćio odluku, s obrazloženjem da ne shvatim kako sam smijenjen zbog nekakvih zlodjela, već zbog viših nacionalnih interesa. Tvrdilo se da je međunarodna zajednica revoltirana zbog toga što smo išli u borbeno djelovanje iako je na snazi bilo primirje.

U početku nisam bio spreman prihvatiti takvu dobrovoljnu žrtvu, jer se nisam osjećao kriv ni za što. Međutim, Bobetko je u jednom trenutku rekao da će u tom slučaju on podnijeti ostavku, uvjeravao me da moja smjena nije nikakva kazna, da neću imati nikakvih posljedica i da mogu birati na koju dužnost želim ići, ili se mogu vratiti u Zborno područje Split. I ondašnji ministar obrane Gojko Šušak mi je govorio kako se ne povlačim zbog bilo kakvih grešaka ili krivnje i da nikakve, ni vojničke ni materijalne, konzekvence neću snositi. Najapsurdnije je što su "u paketu" sa mnom smijenili i Kostovića, koji je tada bio zapovjednik Domobranske bojne iz Gospića i koji gotovo uopće nije ni sudjelovao u akciji.

Ja sam došao za zamjenika zapovjednika Zbornog područja Split i formalno sam otišao na veći vojni položaj, jer je splitsko Zborno područje tada bilo jedno od najvećih u Hrvatskoj, ali sam i dalje primao plaću dozapovjednika Zbornog područja Gospić. Nikad nikakav dokument nisam dobio ni o razrješenju niti o premještaju. Kostoviću su dali stan u Zagrebu, čin koji želi i raspoređen je u Glavni stožer, a danas je u mirovini.

Iako nisam Hrvat, nego Albanac po nacionalnosti, od početka Domovinskog rata sam bio uključen u stvaranje hrvatske države i dao, vjerujem, veliki doprinos, vojnički, stručni, profesionalni, u ustrojavanju Hrvatske vojske, oslobađanju okupiranih područja Hrvatske i njezinoj nezavisnosti.

Obišao sam sva ratišta i tvrdim - nikada nisam počinio nikakav zločin zbog kojeg bih se danas skrivao pred bilo kim. Zato ne namjeravam nigdje bježati i spreman sam se odazvati Tribunalu u svakom trenutku. Ne želim pobjeći iz države koju sam zajedno sa svojim borcima, vojnicima, časnicima i cijelim hrvatskim narodom stvorio. Puno je žrtava palo u Domovinskom ratu za samostalnost i suverenost ove države, za njezin teritorijalni integritet, i to moram poštivati.

Predsjednik me pozvao na razgovor, i ja sam se kao vojnik, kao general, odazvao svom vrhovnom zapovjedniku na poziv.

Savjetovao me je o ponašanju tijekom eventualnog daljnjeg postupka pred Haaškim tribunalom.

Ako bude podignuta optužnica, vrhovni zapovjednik me oslobađa čuvanja državne tajne jer se drukčije ne bih mogao ni braniti. Najteže mi od svega u ovoj situaciji pada saznanje da mi drugi montiraju slučaj, da mi nameću problem i krivnju, a ja se moram boriti da bih dokazao svoju nedužnost. Tijekom cijele svoje vojničke karijere nisam imao ni jednog propusta i nikad zbog moje greške nije poginuo ni jedan borac. Sve sam svoje zadaće, pa i najteže, izvršavao s minimalnim gubicima u ljudstvu i maksimalno profesionalno. Ja nisam priučeni vojnik, kojeg je rat nagnao da uzme oružje u ruke, ja sam završio vojnu akademiju, profesionalac sam koji vrlo dobro zna pravila ratovanja.

Šibenik je grad-pobjednik, a Vukovar grad-heroj i to su naše ratne činjenice. I danas mislim da je obrana Šibenika bila presudna za Hrvatsku, jer da je tada ovaj grad pao, na udaru bi se odmah našli i Trogir i Split, obrana Dubrovnika bila bi nemoguća jer ne bi imali mogućnosti komuniciranja s tim dijelom hrvatskoga juga, bili bi presječeni i tokovi oružja i ljudi. Pitanje je kako bi se rat dalje razvijao.

Bila je to prva ofenzivna akcija u kojoj smo slavili veliku pobjedu.

Osvajanje vojarni u Rogoznici osobno sam organizirao i tada smo zarobili stotinjak vojnika i oficira JNA. Pokazao sam i tada da sam profesionalni vojnik koji poštuje međunarodne konvencije. Sve smo zarobljene vojnike smjestili u primoštenski hotel "Zora", podijelili im hranu, cigarete i odjeću, jer većina njih nije htjela otići u uniformama JNA. Učinio sam sve da se vrate svojim kućama, svojim roditeljima i dan-danas njihove majke i supruge zahvalne su mi na tome. Uostalom, mnogi od njih, vjerujem da bi posvjedočili o tome. I nemojte zaboraviti da se sve to događalo dok je Šibenik doslovce gorio od jugogranata. Zar bih onda ja mogao počiniti ratne zločine?

Oni koji me poznaju, znaju da je to nepravda. Svi mi daju podršku, bodre me, vjeruju u mene. Dobio sam hrpu brzojava potpore, ljudi mi se javljaju telefonom, pitaju kako mogu pomoći, ja sam im svima zahvalan na tome, svim svojim vojnicima i svim građanima Hrvatske koji su ovih, za mene teških dana sa mnom.

Iako su mi često imputirali kako sudjelujem kao zapovjednik i u ratu na Kosovu, od 1991. g. nisam ni vidio svoju rodbinu koja je platila velikom žrtvom činjenicu da sam časnik Hrvatske vojske. Na Kosovu mi je zapaljena rodna kuća, ubili su mi rođenog brata, rođake, prognali moju obitelj. I sada, kada bi nakon sveg tog stradanja i moga doprinosa u Domovinskom ratu zaslužio miran i dostojanstven život, prisiljen sam ni kriv ni dužan braniti se pred Međunarodnim sudom za ratne zločine koje nisam počinio ni zapovjedio. Izgleda da je moja sudbina vječito dokazivanje, i u ratu i u miru.

SVRŠETAK