Budiša otišao iz politike, preko noći postao svjestan vlastitih pogrešaka? Ne radujte se prerano, zluradnici, njegova želja za osvajanjem političkog Grand Slama puno je veća od Ivaniševićeve. Na pomolu bi mogao biti samo još jedan veliki manevar liberalnog sina domovine čija je konstanta u posljednje dvije godine bio isključivo jeftini politički materijalizam i permanentna dvojba o tome koja bi mu koalicijska kombinacija — s crvenima ili crnima — mogla priskrbiti više masti u peharu vlasti.

U iščekivanju izbornog sabora HSLS-a nadolazeće jeseni, s poraznim izbornim rezultatima u portfelju te negativnim imidžem političkog dvoličnjaka i koalicijskog destruktivca, čovjek je samo napokon ispravno procijenio ono što je već dulje vrijeme jasno i zadnjem političkom slijepcu: da mu njegovom politikom sve nezadovoljniji stranački kolege za koji mjesec jamačno neće dati potporu za još jedan predsjednički mandat. Njegova "nenadana" ostavka, koja je gotovo sve novine uresila naslovima o "drami u HSLS-u" i ironičnim izjavama njegovih pobočnika kako je Račan napokon ostao bez dežurnog Pedra za svaku koalicijsku nemoć, u ovom diskursu postaje sasvim logična, ali vjerojatno ne i zadnja Budišina karta. Prava drama u HSLS-u — živi bili pa vidjeli — tek slijedi. Sjećate li se ključeva Amruševe, spominjete li se Vlade Gotovca?

Scenarij Budišina privremenog povlačenja na rezervni položaj soc-liberalni jest deja vu, s jasnim ciljem ubrzane kompromitacije i pacifikacije unutarstranačkih oponenata kako bi se Veliki Gatsby u dogledno vrijeme trijumfalno vratio na kormilo političke organizacije koju je jedini u stanju stabilno voditi. Njegove zaplotnjačke aktivnosti 1997. godine raskolile su liberale, no i uspješno izredikulizirale Gotovčev principijelni stil rukovođenja strankom i omogućile mu povratak; Budišin politički libido bio je neutaživ, usprkos bespovratnoj šteti koju je nanio stranci i ukupnoj oporbenoj sceni. Dovevši sebe višemjesečnim samoubilačkim ponašanjem u politički ćorsokak i isprovociravši nove fatalne podjele u HSLS-u oko pitanja suradnje s Haagom, njemu je ovaj put neopoziva ostavka bila jedina preostala slamka spasa. U suprotnome, u jesen bi unutarstranačkoj pastvi morao javno objasniti zašto biračko tijelo — usprkos njegovu gorljivu zauzimanju za Tuđmanove političke maksime — radije glasuje za Hrvatski blok nego za HSLS; zašto mu je toliko draži original od njegove blijede kopije?

Realno je očekivati da će se Budiša u pogodnijem trenutku — kad se zaoštre socijalne i političke tenzije i kad Ivanišević nekim novim Wimbledonom više ne bude u prilici potisnuti na marginu javne pozornosti antihaaške revolucionare — iznova pokušati ustati iz zavjetrine i na krilima mogućeg neuspjeha svojih nasljednika vratiti se na stranački tron. Usprkos njegovim mogućim nakanama, teško je, međutim, povjerovati kako će istinski liberali u HSLS-u ubuduće biti pretjerano naivni: jednako kao što političku štetu koju im je veliki vođa priskrbio svojim prijetvornim ponašanjem neće biti moguće brzo nadoknaditi, neće se lako zaboraviti niti njezina ključnog počinitelja.