Izručenje hrvatskih haaških optuženika urgentno je primordijalno vanjskopolitičko pitanje koje je razbuktalo unutarnjopolitičke reperkusije. Ono se ne može preformulirati suspendiranjem Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom ili izglasavanjem referenduma o nesuradnji. Za međunarodnu zajednicu nije problem to što bi većina Hrvata vjerojatno bila protiv suđenja hrvatskim generalima Anti Gotovini i Rahimu Ademiju, nego što i Hrvatska mora platiti za nevine žrtve rata. Jer ako se zločinom oduzimaju ljudska prava žrtvama, kaznom se vraćaju ljudska prava zločincima.

Samo suđenje u tom smislu može biti tek demonstrativno zadovoljavanje univerzalne jurisdikcije, jer će se suditi surogat-optuženicima bez zapovjedne odgovornosti, koja je pripadala predsjedniku države i ministru obrane. Poruke EU-a i SAD-a su jasne: Hrvatska mora položiti svoj dio odgovornosti na oltar međunarodne pravde i to se ne može izbjeći mistifikacijama oko sadržaja optužnica ili međustranačkom pomirbom na tajnom Saboru. Pripadnici bivše vanjskopolitičke elite Mate Granić i Ivo Sanader toga bi morali biti svjesni bar u jednakoj mjeri kao što je to za dobrobit Hrvatske u susretu s Toninom Piculom akceptirao zagrebački nadbiskup Josip Bozanić.

Politički vođena panika oko prvog slučaja optuživanja hrvatskih građana pred Haaškim sudom prouzročila je predvidljivo nepotrebne političke potrese unutar dijelova društva, vlasti i HSLS-a, što je na trenutak čudesno ublažio sedativ "goranomanije", tj. Ivaniševićev wimbledonski pothvat. Hrvatska vlast još nema hrabrosti da u ime međunarodnog digniteta hrvatske države preuzme dio krivnje počinjene u obrambenom ratu pa se opravdava jurističkim otpisom Carli del Ponte ili zatečenom hadezeovskom regulativom koja je prisiljava na kauzalni odnos s Haagom.

Zato je logično da i sam HDZ u tom pravcu zagovara detuđmanizaciju odnosno ukidanje Tuđmanova Ustavnog zakona. No tada Vlada odmah podastire međunarodnopolitički argument — bez surađivanja s Carlom del Ponte svakoj će vlasti biti podjednako teško jer će se naći pred zidom sankcija. Uistinu, kako će EU i SAD pozdraviti dolazak nove vlade koja će odbijati suradnju s Haagom!?

Što očekuje "Norvalska skupina" kada je nakon donošenja odluke hrvatske Vlade o izručenju u Chicagu donijela odluku o "likvidaciji Račana" i "izolaciji Mesića"? Čemu se nada HDZ? Ne vjerujem da u ovoj glavnoj oporbenoj stranci nisu svjesni međunarodnopolitičkog konteksta ove krize kontinuiranog omamljivanja hrvatskog puka "bezgrešnim začećem" monoetničke državnosti. Sumnjam da na taj način hoće povratiti izgubljenu vlast. HDZ-ova je prilika da ove državobolne napetosti iskoristi za potpuno skidanje stranačke odgovornosti za ratna zla bez obzira na činjenice: o hadezeovskom naoružavanju najprije svojih članova, o paralelnoj hadezeovskoj zapovjednoj liniji, o hadezeovskom promoviranju časnika, o guranju pod nos specijalcima pristupnice za HDZ, o postojanju hadezeovskih egzekutora... HDZ koji je imao totalnu kontrolu nad ratom i ratištem, bitkama i pregovorima, sada bi, nakon Deklaracije o Domovinskom ratu, kao koncesiju od strane vlasti želio nacionalizaciju hadezeovskih ratnih pogrešaka što bi bio uvod i u nacionalizaciju hadezeovskoga grijeha u pretvorbi i kraj vlastite negativne povijesti.

Vlasti je pak u interesu da se konačno iskristalizira politička opcija spremna suprotstaviti se "remetilačkom" povratku HDZ-a redivivusa na vlast, što ne samo da bi osujetilo izvedbu reformi koje za sada nisu više od ememefovskih redukcija do apsurda, nego bi Hrvatsku vratio u stanje klasične tuđmanovske izolacije. Ipak, glavni se sukob nije vodio između Račana i Sanadera, što je bilo za očekivati, nego između političkih mesijanskih blizanaca Račana i Budiše.

Račan koji je svoju karizmu izgradio na nedostatku karizme, uspio je teškom mukom nadvladati osobni politički mentalitet sporog neodlučivanja. Čitava njegova politička prošlost izvire iz škole priklanjanja jačoj unutarpartijskoj struji. U toj birokratskoj borbi za nomenklaturno preživljavanje nikada nije bilo mjesta za stvaranje odluka. One su se donosile u vertikalnoj zapovjednoj liniji od Eme Derossi preko Bakarića do Tita. Račan je i ovaj put činio sve da sam ne presiječe Gordijev čvor, pozivajući na razgovor i oporbene lidere, hoteći socijalizirati vlastitu odgovornost. Iskustvo sicflajša pomoglo mu je u pridobivanju Vlade, mediji u neutralizaciji stožeraške javnosti, a dramsko oklijevanje u zadobivanju podrške međunarodne zajednice. Dražen Budiša nije pak nadvladao svoje političke mane ishitrenog preodlučivanja, jednako kao u slučaju patetične potpore Manolić-Mesićevu pokušaju prve detuđmanizacije Hrvatskog sabora ili inatljivom rušenju Gotovca.

Najavljena rekonstrukcija Vlade pretvorila se zaslugom Budiše u prisiljenu dekonstrukciju. Što je Budiša htio, ne zna ni on sam, ali je to htio odmah. Njegovo povlačenje ministara iz Vlade već je prodrmalo stranku, ali i europsku liberalnu zajednicu. Nicholas Whyte, bruxelleski politički analitičar Jugoistočne Europe, uz svoje redovite rezimee poslao mi je u ponedjeljak, kao međunarodni dužnosnik Alliance Party iz Sjeverne Irske, e-mail sumnje u "međunarodni kredibilitet HSLS-a" i prijedlog da se ova stranka isključi iz Liberalne internacionale jer je nezamislivo da stranka koja je potpisala načela liberalne demokracije zauzima takve stavove u pogledu Haaga. Usprkos upozorenjima preostalog trija u koaliciji koja smatra da je neprincipijelno više zadržavati HSLS i u vlasti, Račan ne bi bio Račan kada bi i ovu odluku donio sam. On ju je prepustio Budiši. Ali Budiša je prekasno donio svoj napokon pravodobni potez o odstupanju s mjesta predsjednika stranke. Hoće li se time zaustaviti procesi njezine dezintegracije?