Sjedne strane osmorica najmoćnijih ljudi na planeti, od kojih barem dvojica imaju u ruci ključ kojim mogu planetu pretvoriti u prah i pepeo, ali prisiljeni da se kriju iza zidova od betona i zidova od policajaca - s druge strane gomila šarenih i pretežno mladih ljudi koji smatraju da ta osmorica nemaju pravo ni sastajati se posebno, a kamoli o čemu odlučivati. To je, u najgrubljim crtama, shema koju nam posreduju glasila (pa i potpisani novinar) kada najavljuju sastanak na vrhu G8 za nekoliko dana u Genovi. Oko čega se spore? Kažu, barem jedni: oko globalizacije jer ona, ponavljaju, uništava siromašne za račun bogatih. Ne viču to samo preživjeli agitatori "bauka komunizma" (kako se prije stoljeća i po sprdao njemački novinar i političar Karl Marx, doktor filozofije). "Morate poslušati krik siromašnih", pornčuje toj osmorici političara i papa Ivan Pavao II. (također doktor filozofije, koga pak nitko na ovom svijetu ne bi mogao uvrstiti u agitatore "bauka komunizma", makar utemeljiteljem komunizma netko smatra katoličkog sveca Thomasa Morea, a netko čak samoga Isusa Krista i prvobitnu Crkvu).

Umjesto "baukom komunizma", danas se odrasle plaši "baukom globalizacije". Uzalud je objašnjavati terminološku zbrku onom strogošću koju smo baštinili baš iz njemačke filozofije. Možda je zaista jalov posao pokušati razlikovati komunizam (kao ideju ili pokret) od gulaga, nacionalizam od holokausta, ili kršćanstvo od inkvizicije. Čini se da je svatko spreman na distinkciju samo kad je posrijedi klub za koji sam navija, a nipošto protivnička ideološka škvadra. Bene docet qui bene distinguit - tvrdilo se nekada u Rimu, ali danas je dociranje pejorativan pojam. Stoga je uzalud makar pokušati raščlaniti sam pojam globalizacije, pa i onima koji su se kleli u globalno selo odnosno pjevali Internacionalu.

S jedne strane imamo kapitaliste koji kažu: "Svakodnevno moramo proizvoditi novo bogatstvo, inače nema ni posla ni zarade ne samo za mene, nego ni za moje uposlenike. Ako se bogatstvo uvećava - uvećat će se blagodat za cjelokupnu zajednicu i za svakog pojedinca u njoj. Ali ako mi to oduzmete, ako moram u plaće i poreze dati sav višak vrijednosti - nema novih investicija, nema novog bogatstva, nema blagostanja ni za koga."

Naprotiv - tvrdi Kofi Annan glavni tajnik Organizacije Ujedinjenih naroda. Tri milijarde ljudi, polovica čovječanstva, živi s manje od dva dolara dnevnoga bruto dohotka, a među njimaje milijarda i 175 milijuna onih koji moraju preživjeti s manje od dolara dnevno. Porast bogatstva u međuvremenu njih nije dotaknuo: prije 15 godina bilo ih je 100 milijuna manje. Posrijedi je polovica čovječanstva koja jedva da proizvodi i jedva da troši. Tu je milijarda i po ljudi bez tekuće vode i bez kanalizacije (od čega godišnje umire oko 80 milijuna, pretežno djece), milijarda odraslih nepismenih itd. Njih tehnološki napredak nije ni dotaknuo, oni ni ne znaju zašto je stisnut Napster i zbog čega je optužen Bill Gates. Onima drugima je baš taj tehnološki napredak imao donijeti boljitak. John Maynard Keynes je 1930. obećao Britancima da će 100 godina kasnije, oko 2030., raditi samo 15 sati tjedno. Stigao je 48-satni radni tjedan, pa 42-satni ili čak 40-satni ali danas u najbogatijim zapadnim zemljama slobodni profesionalci, menedžeri i kojekoji visokoobrazovani kadrovi sebi naprosto ne smiju priuštiti da rade manje od 55 ili 60 sati tjedno, ako žele odoljeti konkurenciji i u vlastitoj tvrtci i na tržištu.

Tko odlazi na odmor dulji od dva tjedna dokazuje da nije nezamjenjiv. Stres je ne nuspojava nego nužan uvjet, a adrenalin gorivo preživljavanja. I lakše je pretrpjeti da ti se rugaju kao radoholičaru nego priznati da umireš od straha kako opstati, kako ne biti pregažen od sposobnijih, mladih ili naprosto jeftinijih.

Je li za to trebalo izgladnjeti pola čovječanstva, natjerati ih da vide kako im djeca skapavaju od nečiste vode zato što nemaju novca za vakcine, za lijek, za bilo što osim "šuplje cijevi i u njojzi zrna" - kako je to pregnantno iskazao hrvatski pjesnik koji je više od drugih spoznao paniku opstanka među inima?

Uzrok je ipak drugdje: u onima koji bern vrhnje, koji financiraju kampanje, i kojima savršeno odgovara da se "globalisti" i "antiglobalisti" tuku po ulicama Seattlea, Praga, Goeteborga i, ako Bog da, Genove, skrećući pozornost s njih samih.