Tada je Blewitt optužio Hrvatsku da je »Olujom« izvršila, kako je napisao, »agresiju na Republiku Srpsku Krajinu« s ciljem etničkog čišćenja srpskog stanovništva i, u krajnoj liniji, genocida. Tadašnji je Blewittov dopis izazvao ogorčenje u Banskim dvorima pa je sadržaj tog članka dospio u javnost (objavio ga je tjednik Globus), za razliku od sada prispjelih optužnica, čiji se sadržaj još taji.

Još se dobro sjećamo kako je Račanova vlada oštro odgovorila Blewittu, obrazlažući da Hrvatska nije provela agresiju na tadašnju srpsku paradržavu jer je »Oluja« bila legitimna vojna akcija s ciljem uspostave pravnog poretka na dotad okupiranim područjima. Čak je i Blewitt tada reterirao i povukao tvrdnje iz svog dopisa, koje su potom poluslužbeni tumači haaških stajališta – u Hrvatskoj ih ima napretek, a prepoznaju se po jedva skrivenom zadovoljstvu kada se Hrvatsku za nešto optužuje – proglasili tek nespretnošću u izričaju, odnosno prijevodu.

Kako se, međutim, te sintagme iz dopisa Grahama Blewitta vrlo vjerojatno pojavljuju i u dospjelim optužnicama, što ni premijer Račan nije demantirao, može se pretpostaviti da haaški istražitelji tijekom nedavnih iskapanja na kninskom groblju, i na drugim mjestima, nisu pronašli dovoljno optužujućih okolnosti za neku konkretnu optužnicu protiv visokih vojnih časnika. A one protiv nižih ih očito ne bi politički zadovoljile, pa su pribjegli svojedobnoj Blewittovoj koja je općenita, politička i na temelju nje se može zatražiti izručenje bilo kojeg hrvatskog generala, ali i političara iz tog razdoblja.

Izabran je, čini se, Ante Gotovina, ali je, prema tako sročenoj optužnici – kako tvrdi Dražen Budiša – kocka mogla pasti i na bilo kojeg drugog zapovjednika Hrvatske vojske (to je možda ostavljeno za kasnije) koji je sudjelovao u »Oluji« (slučaj Rahima Ademija kojeg se optužuje, ukoliko je to točno, samo za Medački džep, je posve druge naravi).

Ako je tomu tako, nije jasno zašto je hrvatska Vlada (ako jest) danas prihvatila kvalifikacije koje je još prije nekoliko mjeseci s ogorčenjem odbacila? I zašto, ako je već pribjegla odluci jer nema drugog izlaza, ne bi Haaškom sudu ponudila izručenje svih hrvatskih generala koji su sudjelovali u »Oluji«? Jer, svi su oni jednako krivi, ukoliko su krivi, zbog »prekomjernog granatiranja Knina« koje je trajalo nekoliko sati i u kojem je, kako pokazuju i televizijske snimke nakon oslobođenja grada, stradalo tek nekoliko objekata (tromjesečno granatiranje Vukovara, od kojeg je ostao samo »kostur«, valjda je bilo vojno opravdano!?). Svi su također krivi i zbog odluke Martića, Mrkšića i drugih »krajinskih« generala koji su prvog dana »Oluje«, 4. kolovoza 1995., u 17 sati donijeli odluku o evakuaciji srpskog stanovništva s južnog područja »krajine«.

O tomu tko je pokrenuo etničko (samo) čišćenje srpskog stanovništva govori, među ostalim, osim sjećanja Martićevih generala, i Reutersova vijest emitirana zadnjeg dana »Oluje«, 8. kolovoza 1995., iz Beograda. U njoj se navodi izjava Milana Babića, bivšeg člana vodstva »republike srpske krajine«, koji optužuje Martića i »krajinske« generale zbog »poticanja egzodusa« Srba, a sve s namjerom da se Jugoslavija uključi u rat. »Bio sam zapanjen kada sam saznao da su glavni štab srpske vojske krajine i predsjednik Martić naredili opću evakuaciju i povlačenje vojske«, prenijela je tada izjavu Milana Babića agencija Reuters.

Uz sve rezerve prema Babiću i sličnim svjedocima, od haaških bi tužitelja bilo korektno da su barem provjerili je li odluka o evakuaciji donesena. Ako jest, onda se hrvatskim generalima ne može pripisati etničko čišćenje, genocid i sl. Međutim, može ih se optužiti za eventualna konkretna nedjela koja su počinjena tijekom ili nakon »Oluje«. Ali bi onda to u optužnicama trebalo konkretno i navesti, što navodno nije slučaj, nego se generalima, prema dospjelim informacijama, zapravo želi suditi jer su bili sudionicima navodno unaprijed planiranog i genocidnog projekta o etničkom čišćenju 150.000 Srba, koji je »Olujom« proveden u djelo.

Time se, htjeli to priznati ili ne, u posve drugi kontekst stavlja i ta akcija, kao i čitav Domovinski rat, jer se Hrvatskoj zapravo osporava pravo na oslobađanje vlastitog teritorija. Zemlja koju je Zapad ostavio samu u obrani od beogradskog osvajačkog i istrebljivačkog rata, piše ovih dana Frankfurter Allgemeine Zeitung, uspjela je pod vodstvom pokojnog predsjednika Tuđmana, tek nakon četiri godine, vlastitim snagama, osloboditi okupirani teritorij.

Koliko je sve skupa apsurdno pokazuje i činjenica da se hrvatske generale optužuje za genocid, ali ne i Miloševića, a ni u optužnicama protiv »vukovarske trojke« nigdje se ne spominje »prekomjerno granatiranje« Vukovara, grada kojeg nakon tromjesečne opsade, kako to vidimo i danas, gotovo nije ni bilo. Takvu političku optužnicu mogao je, prema mišljenju nekih analitičara, sastaviti samo Graham Blewitt, nekadašnji australski policijski isljednik koji je svoju karijeru, kako je poznato, gradio na progonu tamošnjih Hrvata, pokušavajući neke od njih prokazati kao teroriste ili ratne zločince samim tim što su politički zagovarali stvaranje neovisne hrvatske države.

Ne samo što su te teze odnekud poznate, nego se na taj način umjesto individualizacije krivnje, što bi trebao biti cilj Haaškog suda, preko jednog, dvojice ili više generala (pars pro toto) događa kolektivna stigmatizacija hrvatskog naroda i države.

Da nešto nije u redu s tim optužnicama (zapravo optužnicom protiv Gotovine) tvrdi u najnovijem broju i tjednik Globus koji, pozivajući se na izjavu anonimnog sugovornika koji je optužnicu pročitao, iznosi tezu da je nije pisala Carla del Ponte jer je »amaterski sastavljena«.