Jutarnji list: 14. 07. 2001.

Tuđmanova era pokapa se u tuđmanovskom stilu

One koji su napumpali mržnju bez koje se kolovoška sramota ne bi dogodila Haag ne može optužiti. Ne može jer su dvojica glavnih krivaca mrtvi, a posegne li za kojim od političkih pobočnika, Haag će u Hrvatskoj generirati krizu koja će potopiti vlast koja s Haagom kako-tako surađuje

Piše: Jurica Pavičić

Službena povijest kratko će i jednostavno reći da je u kolovozu 1995. u operaciji zvanoj Oluja Hrvatska vojska za samo pet dana oslobodila tri od četiri okupirana sektora Hrvatske i likvidirala pobunjeničku nepriznatu državu Krajinu. Kao posljedica Oluje, Hrvatska je postala cjelovita i normalna zemlja, a srpska je populacija nakon pet stoljeća života praktički nestala iz Like, Korduna i sjeverne Dalmacije.

Neslužbenih, malih povijesti Oluje ima koliko i ljudi. Privatna povijest Oluje vašeg novinara sudbinski je vezana za urološki odjel splitske bolnice. Posve sitna i rutinska operacija odvela me na taj odjel upravo onda kad je na moju kućnu adresu u proljeće '95 ponovo stigao vojni poziv, poziv u istu domobransku postrojbu u kojoj sam gulio čuku tijekom '93 i '94. Da nije bilo puke urološke slučajnosti, sa starom bih domobranskom ekipom i tisućama dalmatinskih studenata, radnika i nezaposlenih nahrupio u ono što se zvalo Sektor Jug i sudjelovao u akciji koja je danas, šest godina poslije, postala predmet Haaškog suda.

Ljudi koje sam poznavao, susjedi i stari suborci tog su se kolovoza u Split vraćali zgroženi. Osjećaj higijenskog olakšanja zbog toga što "Krajina" više ne postoji kod većina je malih sudionika bio pomiješan s užasnutošću zbog barbarske forme i konteksta koji je Oluja tijekom idućih dana zadobila. Ljude su možda ponajmanje užasnula ubojstva: ubijanje je, uostalom, nešto što se u ratu radi, a najgori masakri ionako su se događali daleko od očiju i asfalta, u zabiti. Ono što je ljude prestravilo bile su krađe. Sa zgroženošću su govorili o civilima i vojnicima koji iz kuća izvlače videorekordere, kafe-aparate i bušilice, o policajcima koji na check-pointu naplaćuju dvjesto maraka za propušteni traktor, a nešto manje za kravu. Hrvati su tijekom Oluje pokazali lice tako nalik crnogorskom tijekom okupacije Konavala, zapadna uljudna hrvatska obrazina u Sektoru Jug istopila se kao gola laž, a većina ljudi što se tih tjedana vraćala iz rata teško je prihvaćala tu istinu.

Davno odapeta strijela vratila se natrag i danas šest godina poslije, poljubila je u lice onog koji ju je odaslao. Račun je došao na naplatu. Ali, taj račun neće platiti kokošari koji su u ljeto '95 iz tuđih staja krali krave, a iz tuđih stanova CD playere i tostere. Račun će u ime tih kokošara platiti dvije personifikacije, dva generala čiji se grijeh kršćanski vjerojatno može opisati kao grijeh propusta. Račun ćemo na koncu platiti i svi mi. Kao neko davno zlo iz tinejdžerskog horora, dani pljačkaškog zuluma su se vratili, podijelili naciju, poljuljali Vladu kojoj prijeti pad i torpedirali hrvatski reformski san koji ionako nije otišao dalje od fetusa. Bude li ovih dana netko izvjesio natpis "Svi smo mi Gotovina", reći će golu istinu: generali idu u Haag umjesto tisuća malih, gadnih počinitelja kojima se neće dogoditi ništa, kojima ne prijeti nikakva opasnost, a dnevnu im sobu možda još krasi tuđa stereolinija.

Čini se da je hrvatsku poziciju i opoziciju ponajviše naljutio dio (još uvijek tajne) optužnice u kojem se navodi kako je Oluja bila smišljeno etničko čišćenje.

Od optužbi za palež i kokošarenje Hrvatska se ne može obraniti, ali će upeti sve svoje snage da pokaže kako je traktorski zbjeg koji je tog kolovoza snimao brazilski fotografski kralj katastrofa Sebastiao Salgado bio produkt panike, a ne željeni cilj. To će dokazivanje biti neizvjesno i teško.

Najbolji svjedoci optužbe bit će upravo oni koji protiv optužnica i Haaga danas najviše govore: HDZ-ovi političari. Da bi se u to uvjerili, dovoljno je pogledati dokumentarac "Oluja nad Krajinom" zagrebačkog novinara Božidara Kneževića. Riječ je o prilično antipatičnom dokumentarcu koji svakim montažnim rezom odaje duboku odbojnost spram ideje hrvatske oružane obrane.

Ali, prikupljeni dokumentarni snimci ne lažu. Oni pokazuju brojne HDZ-ovce koji s neprikrivenim likovanjem slave što Srba napokon više nema i poručuju im da se ne vraćaju. Pokažete li sutra te snimke u sudnici, srušit će svaku obranu Račanu i Graniću koji u paradoksalnoj patriotskoj pirueti moraju ratovati za čast svojih protivnika koji im k tomu tu obranu zamjeraju.

U toj kupki prljave vode koja je prokuljala iz podruma ponajmanje je nevin sam Haag. Haaška potjernica za dvojicom generala za koje svi znamo tko su (iako ne bismo smjeli) ostavlja dojam gorčine, lužnati okus nepotpune, kompromisne i političke pravde. Teško se oteti dojmu da su Haažani optužili upravo osobu A i osobu B iz jednog jedinog, prizemnog razloga: zato što su mogli.

Sve one kokošare koji su doista počinili etničko, tehničko i stočno čišćenje "Krajine" Haag ne može optužiti: nije ih, naime, sposoban detektirati jer takav posao iziskuje umijeće i trud.

One koji su doista poželjeli "Krajinu" bez Srba, koji su generirali atmosferu i napumpali mržnju bez koje se kolovoška sramota ne bi dogodila Haag također ne može optužiti. Ne može jer su dvojica glavnih krivaca mrtvi, a posegne li za kojim od političkih pobočnika, Haag će u Hrvatskoj generirati krizu koja će potopiti vlast koja s Haagom kako-tako surađuje.

Onoga časa kad se optužnice otvore, znat će se više. Zasad se teško oteti ružnom dojmu da Haag ne traži ljude, nego personifikacije: osobe koje su dovoljno nisko da njihov odlazak u Haag ne sruši nebesa, a opet dovoljno visoko da njihova moguća osuda "pokrije" grijehe tisuća i stvori iluziju izvršene pravde.

A onoga dana kad se osoba A i osoba B doista nađu u scheveningenskoj ćeliji, to neće biti zato što su Hrvati doživjeli moralnu katarzu i zato što su se poželjeli očistiti od kokošarskog grijeha davnog, vrućeg ljeta. To će biti zato što su se Hrvati uželjeli eura debljeg novčanika i blagodati globalnog kapitalizma, a za te svete ciljeve može se nekog i žrtvovati. Tako će Hrvatska Tuđmanovu eru politički i moralno pokopati gestom koja je sasvim u tuđmanovskom stilu: za Sveti Cilj će na kartaški stol baciti pregršt potrošivih, ljudskih žetona.