Hrvatska socijalno-liberalna stranka ponovno je pred "povijesnom" odlukom. Naime, stranka koja je nakon lanjskog Budišina poraza u predsjedničkoj utrci sve očitije gubila i "socijalni" i "liberalni" profil (pretvarajući se, dakle, u nešto nalik na Hrvatsku stranku), debelo je zašla u proces političke deevolucije. Na kraju tog obrnutog evolucijskog hoda HSLS bi doista postao jednostranački politički organizam koji se odaziva samo na ime — Dražen Budiša.

"Prva tuzemna registrirana politička stranka — koja je glasno kukurijeknula najavivši višestranačje — od samoga je početka djelovanja bila u klinču s HDZ-om, uspijevajući se, u najboljim sezonama, otrgnuti stisku, plasirati po koji udarac u pleksus ili zviznuti kakav kroše i direkt. No, blizina HDZ-a kao da je trajno inficirala dio HSLS-ovskih stranačkih struktura koje su, posebice nakon odlaska Gotovčeve "frakcije", podlegle virusu "tuđmanizma" i "pašalićevskim" metodama.

Dražen Budiša je, dakako, priča za sebe te zacijelo više no zanimljiva politička figura čiji put od studenskog leadera i političkog uznika do vodeće oporbene figure i — potom — predsjedničkog kandidata loosera, može nadahnuti kakvog pisca romansiranih političkih biografija. Možda čak i samog Nenada Ivankovića. U Budišinu je "slučaju", naime, utkana cijela priča hrvatskih "proljećara", odnosno političara — kako vole kazati — "srednje generacije" koje su ostale trajno zarobljene u procjepu moralno-političko-pragmatske "dileme": služiti domovini ili demokratskoj ideji. Iz takve raspolućene političke svijesti iznjedreni su svi kontroverzni Budišini politički stavovi. Uključujući, dakako, i praksu "selektivnog" liberalizma te "stranačke stege" koja se, suprotno temeljnim idejama stranke, koristi kao alibi za razvrgavanje koalicijskog partnerstva, ali i hladno oružje za obračun s neistomišljenicima u vlastitoj stranci.

Hrvatska socijalno-liberalna stranka je doista na prekretnici. Naime, nakon Budišine ostavke, HSLS mora baš danas odlučiti hoće li nastaviti s unutarstranačkom politikom "kočarenja" — što znači rujući po dnu loviti i na površinu izvući gubitničku stranačku sitnež, želi li — odlučivši se, recimo, za Joška Kontića — nastaviti s "budišizmom" koji je stranku doveo u najveću krizu od osnutka ili pak u političarima neokaljenog ugleda i pobjedničkog rejtinga iznaći — patetično rečeno — kvasac za stranačku obnovu.Koja će od suprotstavljenih struja HSLS-a dobiti svojega "čovjeka" na čelu nije samo unutarstranačko pitanje nego i prvorazredna politička tema s dugoročnim posljedicama za hrvatsku političku scenu. Nastavak Budišine politike (via Kontić) HSLS bi, bez mnogo dvojenja, do kraja gurnuo na marginu, lišio stranku i onu mrvu preostalog političkog kredibiliteta te utopio u sivilo "desnoga centra". Pošto je uvijek do sada Split bio poligon na kojemu su se testirale koalicije i kovale partnerstva, nije teško pretpostaviti da je Budišina retorika uz inzistiranje na stranačkoj sceni trebala — na tragu Škarićeva "splitskog manevra" — dovesti do potpunog razvrgavanja koalicije s četvorkom i novog partnerstva s HDZ-om.

Bez obzira na to bi li takva strategija HSLS-u donijela prividnu korist, izvjesno je da bi dugoročno potpuno razvodnila stranku, pretvorivši je u HDZ-ovu "bevandu". S druge pak strane, tipovanje na Đurđu Adlešić kao novu (v.d., a potom i trajnu) predsjednicu stranke, više je no logičan potez. Ne samo zbog njezina zavidnog političkog ugleda te dobitničke aureole nego i mogućnosti da baš ona, na čelu "umjerenih" i doista liberalnih snaga (Tušek, Vojković, Čehok ...) nekoć najuglednijoj i najutjecajnijoj "oporbenoj stranci", zajamči "povratak u budućnost". Povratak, koji bi — temeljen na zasadima liberalizma, pa i ako ćete, nadahnut moralnim kodom pokojnog Velimira Terzića — bio jamstvo stabilnosti hrvatske političke scene. Zar je to malo?