Nedavno je u Zagrebu predstavljena knjiga »Izazovi i zamke globalizacije« u izdanju UDD - Zagreb i HKD Napredak - Sarajevo, što je povod ovom razgovoru s njezinim autorom, dr. Nevenom Šimcem, uglednim hrvatskim intelektualcem koji je godinama živio u Francuskoj.

- Povod, odnosno poticaj, bio je jedan skup na Plitvicama od prije godinu, koji je organizirala jedna zagrebačka građanska udruga, djelatnost koje sponzoriraju, čini mi se, Amerikanci i Šveđani. U sklopu osnovne teme o globalizaciji i demokraciji kao novom identitetu Hrvatske, bile su predviđene i radne skupine na temu Europe i europskih integracija. Kad sam se pokušao prijaviti za te teme, ustanovio sam da ih je organizator, zajedno sa svojim sponzorima, spretno eliminirao. Shvatio sam da se o Europi kao hrvatskoj perspektivi ne želi ni razmišljati, ni raspravljati.

- Vjerojatno zato što postoje neke snage u svijetu, koje ne žele da se mali tranzicijski narodi približe Europi koja je uređena zajednica. Te snage teže da se tranzicijske zemlje otvore grabežnom kapitalu i dopuste da on pokupi vrhnje i pokupuje sve što je iole rentabilno. Te neoliberalne snage »nove ekonomije« promiču ono što zastupa i tzv. Washingtonski konsenzus a to je: liberalizirajte se i deregulirajte maksimalno, ukinite sve carinske barijere, privatizirajte sve što se može, pa i ono što se ne može, neka se država svede na najmanju moguću mjeru pa će tržišta kao kakva »nevidljiva ruka« - kako je to govorio Adam Smith - sve to lijepo regulirati. To je otprilike bila poruka s toga skupa. Dakle to je bio povod ovog djelca.

- Možda najprije naučiti demokraciju. Prošli, HDZ-ov režim na to nije upućivao, sadašnji nije učinio ozbiljan napor da bi se na tom polju uznapredovalo. 1990. godine se nije shvatilo, ali rat je tomu pridonio, da se ulazi u novo vrijeme, u novi sustav koji se ne pozna, te da ga je nužno naučiti i početi prakticirati. Zatim, najveća moguća zaštita, čak i za vojnu sigurnost Hrvatske, jest težiti što boljem integriranju u Europu. Istina, i Europska unija je svojevrsna globalizacija, ali ona je uređena, regulirana globalizacija.

- On je bio nejasan tijekom prošlih deset godina. Sada Hrvatska ima tri moguća puta, imala ih je zapravo i na početku svoje nezavisnosti, ali je jedan od njih tijekom proteklih godina došao posebno do izražaja. To je put Balkana, gdje je vladajuće pravilo »ili ja tebe ili nitko nikoga«. Druga mogućnost je regulirana, globalizirana Europa. Treća mogućnost je prepustiti se sirenskom zovu neo-liberala, koji globalizaciju žele prikazati kao socijalnu, društvovnu, gospodarsku i financijsku neizbježnost, a zapravo žele nametnuti svijet u kojem je sve, pa i sam život, predmet trgovine i objekt profita.

- Hrvatska je nažalost zemlja tankog identiteta, ne zato što tog identiteta ne bi bilo, nego stoga što je on krajnje zanemaren. Možda bi najprije trebalo bolje upoznati sebe, naučiti svoju prošlost, jezik, svoj doprinos povijesti i kulturi. Hrvati su tijekom 14. stoljeća svojeg bivanja između Drave i Jadrana sudjelovali u sudbini ovog kontinenta, oni su dali ne samo svojih najboljih umova, nego i najhrabrijih boraca i za to da se razviju ili obrane europske vrijednosti. Taj mali narod je kroz svoju prošlost znao njegovati tolerantnost i pluralnost. Dokaz tome su među inima i četiri pisma, te tri jezika kojima se služio. Dokaz tome je i originalnost narodnog jezika u liturgiji, uz univerzalni latinski, kojim se služio u crkvama i u svom Saboru. Hrvati su tako u vlastitu krilu gojili one vrijednosti, kojima se Europa danas diči, a to su zajedništvo u različitosti i snošljivosti.

Oni su i na duhovnoj razini znali živjeti različitost, od svoje osnovne opcije za zapadno kršćanstvo i Petrovo prvenstvo, preko svojeg doprinosa protestantizmu, gostoprimstva, te prema progonjenom židovstvu, pa sve do susreta s islamom i pravoslavljem. Hrvatska - ali ni Bosna i Hercegovina, koja je uvelike dijelila slično, ako ne to isto naslijeđe - ne smije i ne može zaboraviti to svoje identitetsko bogatstvo. Bojim se ipak dvoga: s jedne strane povijesnih mitova i slabo utvrđene prošlosti, a s druge slabog znanja današnjih naraštaja o vlastitom identitetu. Jer, upravo oni će biti pozvani sutra reći Europi: eto kakvi smo kroz 14. stoljeća bili i što donosimo na zajednički stol i u zajedničku kuću.

- Nema. Europa je u svom odnosu ne samo prema Hrvatskoj, nego i prema drugim malim narodima u velikoj mjeri ignorantska. Ali, na Hrvatskoj je i BiH, da svojim susjedima i nekadašnjim okupatorima predlože zajedničko proučavanje i objektivno utvrđivanje zajedničke prošlosti, kako ona ne bi bila više otrov mladih. Zašto tako što ne predložiti današnjim Mlečanima i Mađarima zbog osam stoljeća, te Austrijancima i Turcima, zbog četiri stoljeća zajedničkog života? Dakle, s povjesničarima tih zemalja moglo bi se objektivnije osvijetliti kontroverznu prošlost i tako bolje razumjeti vlastiti identitet u svoj njegovoj različitosti i bogatstvu.

- Sličan ovome o kojemu govorimo. Ti narodi postaju sve svjesniji da veliki svijet stavlja pred njih snažne izazove, ali da među tim izazovima ima i zamki. Postoji opravdani strah od gubitka mogućnosti raspolaganja sobom. Veoma je važno za te zemlje da se zna tko će i gdje u ova prevrtljiva vremena odlučivati o njihovoj sudbini, gdje će se odlučivati o zapošljavanju i otpuštanju radnika, o investicijama i štednji, o monetarnoj, poreznoj i socijalnoj politici.

Nije nevažno hoće li neka strana ili domaća tvrtka zavladati danas prevažnim telekomunikacijskim sustavom. Ako time zavlada netko tko neće nužno misliti na vaš interes, onda svoju sudbinu stavljate u tuđe ruke. Znači da i u tome mora biti mjere, i to se sve jasnije zna, kako u velikoj Poljskoj, tako i u maloj Litvi. Taj strah od gubitka mogućnosti odlučivanja o sebi je i ujedno briga za iduće naraštaje, da i oni sutra mognu odlučivati o svojoj sudbini.

- Znate, mi smo sami sebe gurali na Balkan tijekom HDZ-ova desetljeća. Istina, zapadni svijet bi htio da Hrvatska vuče neke zemlje prema Europi i bude nekakav primjer, pa gotovo i nekakav »bernardinac« koji će drugima pomoći da se izvuku iz nevolja. Ali, treba znati da Europa ne traži od Hrvatske da čeka najlošijeg đaka, Europa će u svoje članstvo primati kako tko bude spreman. Neće biti pregovora, nego godišnjih ispita-provjera kako ste zadovoljili na 30-ak raznih područja. Analizirat će se to i ući će onaj tko bude prilagođen Europi.

- Možda bi bilo dobro - Hrvatska je to mogla čuti i prigodom boravka Grzegorza Kolodka, bivšeg poljskog ministra financija, inače vrsnog stručnjaka na području pretvorbe - ne slijediti uvijek sve naputke MMF-a, koji su dosta šematizirani po naputcima Washingtonskog konsenzusa. Tu ne treba uvijek sve slijepo prihvaćati. Nije uvijek ni dobro ni nužno slijediti zapovijedi koje dolaze izvana. Treba dodati i to, da su slijedom novijih iskustava i velikih kriza i neke od velikih institucija koje simboliziraju globalizaciju - kao što su MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija (WTO) - polako počele napuštati apsolutni zahtjev za nereguliranom globalizacijom.

- Ne. One su potrebne da bi regulirala a ne deregulirala sva ta područja. Ali treba konačno uvesti reda u međunarodni financijski kapital, oporezovati ga i ukinuti porezne »rajeve«. Treba napokon poštivati konvencije koje su sklopljene u okviru Međunarodne organizacije rada (MOR) te zaštititi pravo na kulturnu posebnost. Tu bi UNESCO trebao preuzeti određenu ulogu. I bilo bi nužno da se konačno počne s koordiniranjem rada svih tih svjetskih institucija, pa da tako, na primjer, MMF i Svjetska banka budu obvezni poštivati odluke i konvencije MOR-a i UNESCO-a. Znači ne može se dopustiti da svijetom zavladaju financijski špekulanti i bezobzirni trgovci svime pa i ljudskim životom. Globalizacija ne smije postati »mjesto« destrukcije svijeta i univerzalnih vrijednosti, već planetarne povezanosti i solidarnosti.

- Globalizaciji treba težiti na područjima, gdje planetarna povezanost svijeta donosi napretka i koja vitalno ne ugrožavaju male države, ni njihov identitet. To je prije svega slučaj interneta i komunikacijskog napretka, ali i zaštite prirode i neobnovljivih bogatstava. Jer, ako se sve svede na robu i trgovinu onda je to sumrak civilizacije. A upravo je to, ako ne cilj, a ono predvidiva posljedica produktivističke i financijske globalizacije. Za njih je sve predmet trgovine i profita, pa bio to ljudski genom ili zametak, zrak ili more, ukratko čitava biosfera. Evo primjera s jednog drugog područja: po američkom pravu intelektualno vlasništvo nad umjetničkim djelom je roba, kao i svaka druga. I kad ga autor proda, onda prenosi sva prava na kupca koji ga može izmijeniti, skratiti, uništiti... U Europi pak postoji druga koncepcija koje drži da je autorsko pravo i moralno pravo na zaštitu originalnosti djela i vlasničko pravo, te da autor može spriječiti sve ono što ne želi da se s njegovim prodanim djelom dogodi. A da ne govorimo o mnogo većem američko-europskom sporenju na području sigurnosti prehrane, modificirane hrane, liberalizaciji uslugama poljodjelstva...

Tako je Europa vrlo skeptična prema američkoj hormonskoj govedini za koju drži da može prouzročiti teške posljedice za zdravlje. Europa se ovoga časa i te kako bori da spriječi ne samo američki šverc cigareta u Europu, nego i to da se dopusti patentiranje čovječjeg genoma, da pojedinci uzmu pravo nad onim što je vlasništvo čitavog čovječanstva. Prema tome, postoji mnogo sukoba gdje Europa brani ono što su ne samo naše tradicije, nego i zacijelo univerzalne ljudske vrijednosti.

- Ona ne će nužno završiti, ali će evoluirati, zacijelo prema više reda i zaštite najslabijih. Jer, propagandna formula u stilu: ako se otvorite, onda ćete napredovati, a ako se zatvorite, onda ćete nazadovati i dokazati da ste populisti, protekcionisti i suverenisti, nameće se kao nekakvo moranje. Na gospodarskom polju postoje zemlje koje su silno efikasne i koje su u stanju uništiti manje efikasne zemlje. Nije dobronamjerno nagovarati Hrvatsku, kad se od nje traži, da odmah sruši sve ograde i barijere, jer će je oni koji su neusporedivo efikasniji uništiti. Zato i je otvaranje mudrijih tranzicijskih zemalja, poput Poljske i Mađarske, bilo postupnije, a poslušnost prema Međunarodnom monetarnom fondu suzdržanija.