Vidljiv napredak u pregovorima slovenskoga i hrvatskog premijera o trima neriješenim međudržavnim pitanjima (granici, staroj deviznoj štednji u Ljubljanskoj banci i nuklearnoj elektrani u Krškom), o kome govori i optimizam tradicionalno suzdržanoga slovenskog premijera Drnovšeka, posljedica je toga da se o problemima prvi put razgovara na razini na kojoj je problem doista moguće riješiti. Sve donedavno, naime, međudržavni su problemi bili tretirani kao »tehnički«, a o njihovu su rješavanju pregovarale stručne skupine. Problemi, što ih države imaju među sobom, međutim, nisu nastali kao posljedice međudržavnih odnosa i u sklopu međunarodnoga prava nego su dio »sukcesijskoga tereta« koji su obje države iz nekad zajedničkoga političkog okvira ponijele u neovisnost. Politički dogovor i kompromis u takvim su okolnostima daleko »izglednije« rješenje tih pitanja, negoli svođenje problema u formu u kojoj bi nepristranu presudu bilo moguće donijeti s pozicije međunarodnoga prava. Kad se u siječnju lani u Zagrebu promijenila vlast, Vlada Ivice Račana slala je Ljubljani signale da su odnosi sa Slovenijom jedan od njenih prioriteta, i to još prije nego što je bila formalno potvrđena u Saboru. Premijer Račan bio je u privatnom posjetu Ljubljani i trudio se šarmirati domaćine. Ni predsjednik Mesić nije gubio vrijeme da iskaže svoje mišljenje o važnosti hrvatsko-slovenskih odnosa, pa je Slovenija bila njegovo prvo međunarodno odredište. Ipak, i nakon smjene vlasti pregovori su se nastavili kao u vremenu vladavine predsjednika Tuđmana i njegove HDZ, kada vlast nije skrivala prezir prema Sloveniji. Njih je uspješna zemlja, koja se osamostalila kad i Hrvatska, a svojim je građanima osigurala neusporedivo viši standard i bila prihvaćena u europskim integracijskim procesima, za razliku od izolirane Hrvatske, beskonačno iritirala, pa sustav pregovaračkih mehanizama nije ni bio zamišljen da riješi probleme, nego da ih zaoštrava i komplicira. Naročitu su nesklonost pokazivali razrješavanju pograničnih problema.

Nova je administracija ušla u otvoreno neprijateljski sustav javne uprave, a kritičari Vladi najviše zamjeraju popustljivost prema zatečenom, nekompetentnom državnom aparatu. Iako je pitanje odnosa sa Slovenijom bio prioritet administracije, pregovarači su faktički, sve do prije koji mjesec, ostali isti i u takvim okolnostima napretka nije ni moglo biti. U hrvatskoj je političkoj javnosti, osim toga, prije svega od predstavnika prethodne vlasti, podgrijavano uvjerenje kako je rješavanje graničnih sporova prioritetno interes Slovenije, jer da je ona napredovala u pregovorima o punopravnom članstvu u Europskoj uniji i NATO savezu, a ove političke integracije u svoje članstvo ne primaju zemlje u konfliktima sa susjedima. Prema tome, logika, što su je zastupali predstavnici staroga režima, govorila je kako Hrvatska može postaviti visoke zahtjeve i čekati da ih Slovenija, pritisnuta rokovima integracije, prihvati. Račanu, za razliku od njegovih prethodnika, europeizacija Hrvatske nije samo demagoška floskula i iskreno želi izvući Hrvatsku iz balkanskoga konteksta.

Račan stisnuta nosa mora pristati na »suradnju u regiji«, dakle, na to da se Hrvatsku tretira dijelom Balkana, a Slovenija i preko nje CEFTA jedina su mu vrata u željeno srednjoeuropsko okruženje. On stoga ne može cinično čekati da Slovenija popusti zahtjevima, što ih je postavila Tuđmanova vlast, jer mu potpora Slovenije znači više negoli poneki ustupak, koji je potrebno učiniti da bi se međudržavni problemi riješili. Kad nije išlo uspostavljenim mehanizmom diplomatskih komisija, Račan je pregovore nastojao pomaknuti s mjesta tako da ih je povjerio trojici (svakome po jedan problem) profesionalaca iz Vladinih službi, sa zadatkom da svaki pojedini problem usuglase s po jednim slovenskim kolegom. Ni to, međutim, nije dalo željene rezultate, jer Račanovi su profesionalci ponovno oni isti koji su u pregovorima sudjelovali i za stare vlasti, s njenim drukčijim vrijednostima. Tek kad su se predsjednici vlada dogovorili da će sami u međusobnim razgovorima razriješiti probleme, rješenje postaje izglednim. Premijeru Račanu jasno je da bez definiranja odnosa Hrvatske i Slovenije nije moguće zatvoriti balkanski bok i eliminirati opasnosti koje Hrvatskoj prijete od »regionalnoga pristupa« i još više od činjenice da su se najprije Koštunica, a sada Đinđić, efikasno nametnuli kao važni faktori stabilizacije balkanske regije. Ono po čemu se Srednja Europa razlikuje od Balkana prije svega je uređenost odnosa malih država te regije i stabilnost, nasuprot Balkanu u kome su granični sporovi i nestabilnost osnovno obilježje političke klime. Hrvatska politički ne želi biti tretirana kao dio regije »zapadnoga Balkana«, pa zato ne smije na svojim granicama stvarati dominantnu balkansku političku klimu.

A kad se vode politički pregovori, obje strane moraju biti spremne na kompromis u obično uskom manevarskom prostoru. Evidentno je da je slovenski premijer, od trenutka kad je formirao sadašnju koaliciju i Vladu, nastojao otvoriti manevarski prostor za pregovore, jer je svojim koalicijskim partnerima sudjelovanje u velikoj koaliciji uvjetovao ratifikacijom hrvatsko-slovenskog sporazuma o malograničnom prometu, ali i pristankom na odustajanje od nekoć u slovenskoj Skupštini nametnute formule o nedjeljivosti Piranskoga zaljeva. Hrvatska »popustljivost«, koja će se prije svega izraziti spremnošću na sustav meke granice u prostoru četiriju istarskih zaselaka (Bužini, Škudelini, Škrile i Mlini), čime hrvatski državni suverenitet na tom prostoru ne dolazi u pitanje, ali i spremnošću da se ne insistira na granici na moru u polovici Piranskoga zaljeva, bit će kompenzirana dokazom da je Hrvatska sposobna pregovorima postići rješenje kad s druge strane ima pregovarače kojima je stalo do toga. Zemlja, koja ne treba tražiti stranu pomoć da bi se dogovorila s europskim susjedima, može aspirirati na članstvo u NATO savezu i CEFTA-i, te dokazati da za neke druge probleme na svojim granicama ona ne snosi odgovornost. Postigne li sporazum, premijer će dokazati da je Hrvatskoj mjesto u Srednjoj Europi, a ratificira li taj sporazum saborska većina, pokazat će se da je i političkoj većini u Hrvatskoj mjesto u Srednjoj Europi, a ne na Balkanu.