Na pitanju suradnje s Haškim sudom očito se ne može postići nacionalni konsenzus. Za svoju odluku u vezi s haškim optužnicama Vlada neće dobiti podršku onih koji su svojedobno, po Tuđmanovom nalogu, shvaćajući da se ne može glavom kroz zid, potvrdili da će surađivati s Haškim sudom i u to ime donijeli zakon koji sada osporavaju. Račan je glasanje o povjerenju zatražio kako bi premostio krizu Vlade i vladajuće koalicije, izazvanu opstrukcijom HSLS-a. Odbijanjem da se postupi po slovu haških optužnica ta je stranka zabila klin u petorku i ugrozila Vladu. Da bi svoje partnere istjerao na čistac, Račan je zatražio izjašnjavanje o povjerenju. Vjerojatno je namjeravao presjeći praksu da dijelovi HSLS-a, sudjelujući u vladajućoj koaliciji, stvaraju preduvjete da sutra nastupe u nekom sasvim drugačijem savezu.

Takav je rasplet očekivan. Ni jedna demokratska i odgovorna stranka ne može pristati uz odluke koje de facto znače nepoštivanje zakona, izolaciju, i sukob Hrvatske s međunarodnom zajednicom. (Čak se i HDZ svojedobno toga držao.) Znači da je u ovom slučaju podrška aktualnoj Vladi nužnost, bez obzira je li ta odluka vođena principijelnim razlozima ili se sasvim praktično želi izbjeći neminovna alternativa, poznata kao “nacija će pasti travu”.

Ali Račan je u ekspozeu u Saboru, tražeći povjerenje, uz kompleks haških tema, spakirao i potporu ukupnom djelovanju svoga kabineta. A pitanje je može li Vlada u tom pogledu dobiti prolaznu ocjenu. Bez obzira na neke dobre ekonomske pokazatelje, većinskl je dio javnosti, naime, uvjeren da se u Hrvatskoj živi sve lošije, da je Vlada spora i mlitava u gospodarskim i socijalnim promjenama, da je iznevjerila izborna obećanja. Socijalno je nezadovoljstvo ogromno. To je tema na kojoj bi Vlada morala tražiti provjeru. Činjenica je da hrvatski Sabor u godinu i pol dana već treći put raspravlja o suradnji s Haškim sudom, a životne teme, koje muče građane, jedva nalaze put do parlamenta. Vladajućima, čini se, odgovara da se koplja lome oko Haaga, a ne oko kruha.