Općinsko državno odvjetništvo pronašlo je i pisane dokaze o poslovnoj suradnji Nevenke Tuđman i Igora Kneževića te o nezakonitom primanju provizije koju je Nevenka Tuđman uzimala od Kneževića nakon što je njegovoj tvrtki "Telecom" svojim političkim utjecajem - koji je imala kao kći hrvatskog predsjednika omogućila dobivanje poslova ugradnje telefonskih centrala na fakultetima diljem Hrvatske, u nekoliko ministarstava i u tvrtkama u državnom vlasništvu. Naime, tijekom predistražnog postupka koji je pokrenulo Općinsko državno odvjetništvo, otkrivena su dva računa koje je Nevenka Tuđman, odnosno njena tvrtka "TNT plus", 8. svibnja 1996. ispostavila tvrtki "Telecom" Igora Kneževića, a "na ime posredovanja u trgovini". Sve do nedavno postojala je tek Kneževićeva izjava, ovjerena kod javnog bilježnika, da je Nevenki Tuđman proviziju isplaćivao u gotovini. Otkriće ovih dvaju računa, koje je izdao "TNT plus", znači da cijeli proces protiv Nevenke Tuđman i Igora Kneževića neće ovisiti samo o svjedočenju involviranih u ovu aferu.

Na temelju tih dokumenata, kao i ostale pribavljene dokumentacije, 9. srpnja 2001. istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu Milan Došen donio je rješenje o provođenju istrage protiv Nevenke Tuđman i Igora Kneževića, osumnjičenih za protuzakonito posredovanje i uzimanje provizija za poslove koje je obavljala Kneževićeva tvrtka "Telecom". Prije te odluke, promijenjen je istražni sudac: Milan Došen zamijenio je Borisa Ivančića, kojemu je predmet oduzet jer je previše zavlačio cijeli proces, po nekim informacijama - namjerno.

Odluka o pokretanju istrage donesena je četiri dana nakon što su Nevenka Tuđman i Igor Knežević istražnom sucu 5. srpnja 2001. dali iskaze o svojoj petogodišnjoj poslovnoj suradnji. I dok je Nevenka Tuđman negirala sve navode, Igor Knežević potvrdio je sve za što ih se tereti, ali iznio i mnoštvo novih detalja koji svjedoče kako o njihovom poslovnom odnosu, odnosno nizu kriminalnih radnji koje su počinili, tako i o brojnim ličnostima, mahom iz državnih struktura, koje su im pomagale.

Iako se nebrojeno puta pisalo o sumnjivim poslovima Nevenke Tuđman, nitko od njenih poslovnih parmera nikada nije htio progovoriti što je dotična uistinu radila i kako je od niže službenice u Leksikografskom zavodu postala jedna od najuspješnijih poduzetnica u Hrvatskoj. Izjava koju je Igor Knežević dao 22. veljače 2000. godine i ovjerio kod javne bilježnice Zinke Batušić-Šlogar iz Sesveta, u kojoj je na tri gusto tipkane stranice teksta detaljno pobrojao sve novčane isplate kojeje od 1996. do 1999. godine isplatio Nevenki Tuđman u njezinom poslovnom prostoru u Ulici kralja Zvonimira 5 i u njenoj kući u Nazorovoj 69, postala je tako prvi dokument o njenim protuzakonitim poslovima.

Prema toj Kneževićevoj izjavi Nevenka Tuđman na osnovi provizija za sklopljene poslove koje je odradila Kneževićeva tvrtka "Telecom" dobila je više od 2,6 milijuna kuna gotovine. Općinsko državno odvjetništvo iz Zagreba našlo je dokaze za 2,1 milijun nelegalno isplaćenih kuna, s tim da osim Nevenke Tuđman i Igora Kneževića - bar za sada - nitko drugi nije optužen. No, prema iskazu koji je Knežević dao 5. srpnja ove godine pred istražnim sucem Milanom Došenom, osim njih dvoje optuženi bi mogli biti i neki od najistaknutijih predstavnika bivše vlasti te brojni čelnici najvećih domaćih banaka, tvrtki i fakulteta.

"Ja se osjećam suodgovornim za sve za što se teretim, točnije djelomično se osjećam odgovornim, i to iz razloga što sam nastupao tj. sve ovo napravio po naputcima Nevenke Tuđman", započeo je svoj trosatni iskaz Igor Knežević, a zatim pojasnio kako je uopće došlo do suradnje njega i Nevenke Tuđman te kako je suradnja tekla. "Vlasnik sam trgovačkog obrta 'Telecom' sa sjedištem u Zagrebu. Prvookrivljenu Nevenku Tuđman upoznao sam negdje krajem 1995. ili početkom 1996. godine. Nakon što smo se upoznali Nevenka Tuđman je predložila da bismo mogli napraviti zajedničke poslove na način da bi mi omogućila da uđem u jedno tijelo Ministarstva znanosti i tehnologije u kojem bih imao mogućnost doći do saznanja o određenim poslovima koje bi moja tvrtka mogla obaviti, a ja bih za protuuslugu njoj morao dati 15 posto iznosa navedenog u brutto ugovoru. Tako sam uz posredovanje Nevenke Tuđman, temeljem ugovora o vršenju konzalting usluga od 10. travnja 1996. godine ušao u Ministarstvo znanosti i tehnologije te sam dobio ovlasti da vršim izradu uvjeta za odabir izvoditelja i opreme, izradu i usuglašavanje teksta ponuda, te da sudjelujem u odabiru najpovoljnijeg ponudača. Ugovor je zaključen s Ministarstvom znanosti i tehnologije i potpisao ga je ministar Ivica Kostović, jer je isti u potpisu ugovora, a u ime mog obrta sam potpisao ja."

Potpisivanju ugovora prethodili su i neki sastanci. "Prije zaključenja ugovora imao sam sastanak s prof. Nikolom Ružinskim, a sastanak je dogovorila Nevenka Tuđman. Ja sam bio zadužen, kako sam već naveo, za telekomunikacije unutar poslova koje je trebalo obaviti na pojedinim institucijama", kazat će kasnije Knežević pred istražnim sucem. Nikola Ružinski bio je zamjenik ministra znanosti i tehnologije, a više je puta u javnosti ponavljao kako s Kneževićem nema nikakvih kontakata, da o cijelom aranžmanu ništa ne zna, te da je njegova jedina greška što nije bio dovoljno oprezan i provjerio tko je Igor Knežević i kako je moguće da njegova tvrtka dobiva poslove od Ministarstva znanosti i tehnologije kad je on sam, Knežević, taj koji o izboru izvođača odlučuje. Kneževićevim iskazom pala su u vodu sva uvjeravanja Ružinskoga kako je nevin.

"Ja sam često kontaktirao s gospodinom Ružinskim, te napominjem da sam prije svake ugradnje telefonske centrale za pojedini fakultet bio u kontaktu s gospodinom Ružinskim koji me ovlastio da nazočim prilikom provođenja natječaja za ugradnju telefonske centrale, izvođenje radova na istima te kod primopredaje. Navedena rješenja temeljem kojih mi se daju te ovlasti nekada je potpisivao ministar a nekad njegov zamjenik. Slijedom toga ja bih bio pozvan u Ministarstvo, točnije prije nego je bila ugrađena telefonska centrala mene je pozvao gospodin Ružinski te sam od njega i suradnika bio obaviješten o kojem se objektu radi. Kada govorim o suradnicima to su ministar i njegov zamjenik", bio je decidiran u svojim izjavama Igor Knežević. Upravo u ovom dijelu izjave vidljivo je da je i Ivica Kostović, tadašnji ministar znanosti i tehnologije, lagao kada je sazivao konferencije za tisak i medijima tvrdio da nema pojma o Kneževiću i njegovim aranžmanima s Ministarstvom.

"Nakon toga, ja bih otišao na dotični objekt, pregledao kakvo je stanje te bih dao pismenu procjenu radova kako bi se mogla planirati sredstva u budžetu Republike Hrvatske. (...) Nakon što bi bila provedena procedura u Ministarstvu i prihvaćeni nacrti, odnosno projektna dokumentacija, tada bi se taj materijal dostavljao dotičnom fakultetu ili instituciji koja bi dobila ovlasti da provede natječaj. Taj natječaj raspisivalo je povjerenstvo koje je imenovala institucija u koju je ugrađivana centrala, a ja bih bio predstavnik Ministarstva znanosti u tom povjerenstvu, imenovan rješenjem od strane Ministarstva", kaže Knežević.

Iako se radilo o mnoštvu ugrađivanih centrala, iako su postojali javni natječaji na koje se javljalo više tvrtki koje se bave proizvodnjom, uvozom i ugradnjom telefonske opreme, nikada tijekom četiri godine nije bilo žalbi na odabrane ponuđače. Knežević u nastavku svog iskaza pojašnjava i zašto. "Prije nego što su bile podnesene prijave na natječaj, ja sam kontaktirao s nabavljačima kao što su ‘Siemens', ‘Ericsson' ili ‘Alcatel'. Ja sam to radio po naputku Nevenke Tuđman, kako ne bi bilo prigovora na izbor proizvodača. Neke sam ja znao od prije po prirodi svoga posla, a neke je znala Nevenka Tuđman pa me ona na iste uputila. Pod time mislim na ‘Ericsson'. Ja sam njima svima dao podatke u pogledu koji je iznos odobrilo Ministarstvo i onda su oni znali koju će ponudu dati. Naime, proizvodač bi davao ponudu koja je odobrena a drugi bi davali veću, tako da bi ti bili eliminirani. Te su ponude navedeni proizvodači davali po mojim uputama. Obzirom da se radilo o više institucija postojala je mogućnost da svaki od dobavljača dobije neki posao, na način kako sam opisao, što se i dešavalo, a što je vidljivo jer su centrale nabavljene od raznih proizvodača i montirane u više institucija, kako u Zagrebu tako i na području cijele Republike Hrvatske." U svim ovim slučajevima, na temelju tako provedenog natječaja, konačnu odluku o izboru donosio je dekan određenog fakulteta a na prijedlog povjerenstva za odabir najpovoljnije ponude. "Nakon toga čekalo se prvo da prođe rok za žalbu, nastavlja Knežević. "Napominjem da se žalba nije očekivala jer je sve bilo dogovoreno. Nakon toga odabrani bi dostavio određenoj instituciji prijedlog ugovora o dobavi i ugradnji opreme, a nakon toga uz službeni dopis to slijedi na supotpis u Ministarstvo, budući da je Ministarstvo znanosti u svim slučajevima bilo supotpisnik. Nakon što se obavi procedura u okviru Ministarstva u vezi s potpisom ugovora, jedan primjerak originalnog ugovora dobivam ja. Inače, ti ugovori su prije nego su došli u Ministarstvo bili potpisani od strane dobavljača to jest od proizvodača te od strane fakulteta, to jest institucije u koju je centrala ugrađivana, a potom je supotpis davalo Ministarstva. Primjerak tog ugovora, a prije nego su započeli radovi, ja sam odnosio Nevenki Tuđman, u njenu kuću u Nazorovoj ulici, gdje sam išao sa službenim autom i vozačem. Prije odlaska k njoj iskopirao bih ugovor te bih Nevenki Tuđman predočio i original i kopiju kako bi se uvjerila u vjerodostojnost kopije i kako ne bi bilo problema s obračunom dogovorene provizije. Ja sam vidio da je te kopije Nevenka Tuđman pospremala u jedan mali niski ormarić, gdje je bilo još dokumentacije, i mislim da su tu bili i drugi ugovori. Točnije, ja znam da je ona u taj ormarić stavljala sve ugovore koje sam joj dao. Nekada sam i ja sam takve ugovore stavljao u taj ormarić", svjedoči Knežević.

Svaki od dobavljača telefonskih centrala i opreme plaćao je proviziju Kneževiću, a Knežević Nevenki Tuđman. Iz Kneževićeva je svjedočenja vidljivo kako je upravo on radio cjelokupnu projektnu dokumentaciju, kontrolirao izvođenje radova, odobravao sve situacije i bez njegova supotpisa nije se mogla izvršiti nikakva isplata Ministarstva znanosti. "Ovi moji navodi mogu se provjeriti na način da se kontrolira priljev sredstava na moj račun. Ja sam supotpisom omogućio da se izvrši isplata na račun dobavljača, a nakon toga bi oni na račun mog obrta doznačavali sredstva koja sam ja s njima dogovorio. Ja sam, dakle, bio u situaciji da se moralo prebaciti sredstva na račun mog obrta i to u situacijama kada sam samo posredovao, jer bih od tih prispjelih bruto sredstava bio dužan Nevenki Tuđman isplatiti ugovoreni postotak, to jest proviziju.”

Knežević je pojasnio i kako je tekla isplata Nevenki Tuđman. "U početku, iznos sredstava koja sam dobio na moj žiro račun, nakon što je bila obračunata provizija za Nevenku Tuđman, bio bi umanjen za iznos provizije, odnosno ja sam sa računa svoga obrta prebacivao obračunate iznose na račun poduzeća ‘TNT plus', kojemu je vlasnica Nevenka Tuđman. Ta sam sredstva prebacivao temeljem faktura koje je ona ispostavljala. Sjećam se da je u fakturama bilo jasno navedeno kako se one odnose na usluge posredovanja. Mislim da je na taj način isplaćeno par stotina tisuća kuna, no ne mogu se sjetiti točnog iznosa, iako znam da je bio znatan. Nakon toga Nevenka Tuđman predložila mi je da više na taj način ne plaćam ugovorenu proviziju već da joj isplate vršim u gotovini. Ona je to opravdala time da je njena računovodstvena djelatnica ili djelatnik rekao da se na ta sredstva mora platiti porez, a ako je isplata u gotovini, onda bi se porez izbjegao. Napominjem", dodao je Knežević, "da je u svim fakturama ispostavljenim od poduzeća ‘TNT plus' bio naveden broj ugovora, datum i pravni subjekti koji su učesnici tog ugovora. U tim fakturama bilo je točno navedeno da se radilo o proviziji od 15 posto po određenom ugovoru, a bilo je izraženo i u novčanim iznosima. Isto tako ističem da su fakture koje sam dobivao od poduzeća ‘TNT plus' sastavljene na način da u istima nije bio naveden porez na uslugu, koji je u to vrijeme bio 10 posto. Naime, znao sam da se po tada važećem zakonu taj porez mora platiti, točnije da onaj tko ispostavlja fakturu mora obračunati i taj porez. Kad sam tu primjedbu dao Nevenki Tuđman, ona je rekla da ništa ne brinem o porezima, da je to njena briga, već da se ja brinem o poslu a ona će riješiti pitanje plaćanja poreza. Ona tada nije govorila na koji način će to riješiti. Njezina riječ meni je bila dovoljna da će sve biti u redu."

Reagirajući na napise o svojim poslovnim vezama s Igorom Kneževićem, Nevenka Tuđman više je puta isticala kako je on od nje tražio da posreduje kod nadležnih službi kako bi ga oslobodile poreza. Što se uistinu događalo s porezima, postalo je vidljivo tek ovim Kneževićevim svjedočenjem - nije on imao problem porezom, nego ga je upravo Nevenka Tuđman izbjegavala obračunati i platiti.

Plaćanje na temelju faktura koje je ispostavila Nevenka Tuđman, odnosno njena tvrtka "TNT plus", odvijalo se za poslove koji su obavljani preko Privredne banke Zagreb, a odnosili su se na ugradnju telefonskih centrala u turističkim poduzećima "Jelsa" i "Primošten" te u Centar za rehabilitaciju, rekreaciju i turizam u Topuskom, kojima je Privredna banka bila vlasnikom, a njima upravljala preko društva PBZ Investholding, tvrtkom osnovanom kako bi se objedinilo upravljanje svim poduzećima kojima je Privredna banka Zagreb postala vlasnikom. Knežević je u svom iskazu priznao i da su ugovori u pogledu ugradnje telefonskih centrala u spomenute tri tvrtke bili zaključeni na temeIju izravne pogodbe izmedu PBZ Investholdinga i njegova"Telecoma".

Knežević kaže kako mu je kontakte s PBZ-om omogućila Nevenka Tuđman. "Kontakt s predstavnicima Privredne banke Zagreb ugovorila mi je Nevenka Tuđman, i to s članom Uprave PBZ Antom Đerekom. Sjećam se da je na sastanku Đereka i mene, on usmeno, telefonom, zadužio Ivana Pavličevića, direktora PBZ Investholdinga, za realizaciju svih ugovora za ugradnju telefonskih centrala na spomenutim lokacijama. Ja sam već drugi dan nazvao Pavličevića te dogovorio viđenje. Nakon sastanka prišlo se realizaciji, odnosno ugovaranju poslova koji su kasnije i obavljeni.”

Glavninu poslova koje mu je ugovorila Nevenka Tuđman Knežević je obavljao na fakultetima i sveučilišnim institucijama diljem Hrvatske. "Istina je da je moj obrt bio podizvodač radova koji su obavljani u drugim institucijama, prvenstveno fakultetima. S obzirom na moj položaj (savjetnik u Ministarstvu, op. a.) bilo je protivno zakonu da se moj obrt pojavi u javnom nadmetanju. Stoga sam ja, nakon što bi određena tvrtka dobila posao, s istom ugovorio da moj obrt obavi određeni dio posla, a nakon toga bih u ime obrta ispostavio račun navedenoj tvrtki, koja bi temeljem istog izvršila plaćanje. Fakture koje sam ispostavljao institucijama sadržavale su iznose u koje je bila uračunata cijena radova koje je obavio moj obrt plus 15 posto provizije koju sam dogovorio s Nevenkom Tuđman. Od tih iznosa ja sam, kako sam već naveo, Nevenki Tuđman plaćao dogovorenu proviziju. U nekim slučajevima i ja sam dobivao posredničku proviziju", priznao je Knežević. Donekle je drukčija priča o poslu s Robnim terminalima Zagreb. "Što se tiče tog posla, u sredstvima javnog priopćavanja pronašao sam natječaj za prikupljanje ponuda (za dobavu i ugradnju telefonske centrale i priključaka, op. a.). Koliko se sjećam natječaj sam dostavio Nevenki Tuđman, ali nisam više siguran da li osobno ili telefaksom. Informirao sam je o tome jer sam mislio da bi moj obrt mogao dobiti taj posao. Nakon toga, Nevenka Tuđman ugovorila mi je sastanak s direktorom Robnih terminala Rinom Jurićem, i sastanak je održan prije zatvaranja natječaja odnosno isteka roka za prijem ponuda. Dan ili dva nakon objave natječaja, ja sam imao ugovoren sastanak. Cilj moga dolaska na sastanak bio je da dođem do podataka u svezi sa sastavljanjem najpovoljnije ponude, o čemu me informirao Rino Jurić. Nakon toga sam podnio prijavu na natječaj i moja je ponuda prihvaćena. Rino Jurić, direktor RT-a, rekao mi je da o tome informiram Nevenku Tuđman jer da ću ja sigurno dobiti posao. Uz to, Jurić me molio da mu osiguram osobni kontakt s Nevenkom Tuđman, što sam i učinio, dovevši je na otvorenje Veletržnice na Žitnjaku. Za to mi se Jurić više puta zahvalio, misleći kako će time prikupiti političke poene." Vrijedi podsjetiti kako je za to otvorenje Jurić organizirao i poseban Sajam cvijeća, koji je - prema riječima jednog od bivših djelatnika Robnih terminala – basnoslovno mnogo koštao, da bi se cvijeće kasnije bacilo. Cilj sajma je bio da se udobrovolji Ankicu i Nevenku Tuđman, ali je ostalo nejasno zašto. Činjenica je tek da su Robni terminali godinama poslovali s gubitkom, a nova je vlast zbog friziranih poslovnih izvješća smijenila Rina Jurića. No Kneževićeva tvrtka instaliralaje dvije centrale, na Jankomiru i na Žitnjaku, Robni terminali su platili ugovorenu cijenu, a vrijednost osnovnog ugovora povećavana je - prema Kneževićevu priznanju - aneksima, i dostignutje iznos od 1,1 milijun kuna, za što je Nevenki Tuđman isplaćeno 151.500 kuna, odnosno točno 15 posto vrijednosti radova.

Slična je procedura bila i kod ugradnje telefonske centrale u tvrtki "Končar Imobilia", koja danas više ne postoji. "Sjećam se da je u medijima jedna od članica ‘Končar Holdinga' raspisala natječaj za ugradnju telefonske centrale manjeg kapaciteta. Razgovarao sam s Nevenkom Tuđman da ona posreduje u dobivanju posla, a na način da se dogovori ugradnja centrale puno većeg kapaciteta, od 100-injak priključaka. Nakon toga mi je dogovoren sastanak s Antom Pandžićem, od kojega sam dobio informaciju da je za te poslove ovlašten Vjekoslav Srb, pa neka s njim kontaktiram. I doista, otišao sam na taj dogovor, te sam najprije s Pandžićem dogovorio da se neće ići na realizaciju objavljenog natječaja, nego ćemo direktnom ponudom dogovoriti ugradnju telefonske centrale. Nadalje mi je Pandžić rekao da se ne moram javljati ni na kakav natječaj. Imali smo više kontakata tijekom tri mjeseca, a pri kraju je sa mnom na dogovore išao predstavnik tvrtke ‘Alcatel Hrvatska'. Mojim posredovanjem i posredovanjem Nevenke Tuđman sklopljen je ugovor između tvrtki ‘Alcatel Hrvatska' i ‘Končar Imobilia'. Radilo se o ugradnji telefonske centrale s više od 1000 priključaka. Isplata za ovaj posao vršena je u 12 rata i kod svake uplate ja sam Nevenki Tuđman nosio obrok od 15 posto provizije. Inače, ona nikada nije tražila da joj se unaprijed bilo što plati, već po realizaciji plaćanja samog posla", sjeća se Knežević. Ono čega se više ne sjećaje osoba koja je u ime "Alcatela Hrvatska" išla s njim na pregovore.

Ugradnju centrala na Agronomskom fakultetu u Zagrebu Igor Knežević nije nadgledao kao ovlaštena osoba Ministarstva znanosti. Kako tvrdi u iskazu pred istražnim sucem, on je u više navrata postavljao centrale na tom fakultetu i na njegovim odsjecima, ali temeljem provedenih javnih natječaja. Inače, Kneževićev otac dugogodišnji je profesor Agronomskog fakulteta, dok mu je tast radio u "Končaru", ali je sada nezaposlen.

Knežević je dodatno pojasnio i detalje o načinima isplate provizije Nevenki Tuđman. U početku je to radio preko žiro-računa, i to za poslove ugovorene s PBZ Investholdingom. Što se tiče isplata u gotovini, na koje su kasnije prešli po zahtjevu Nevenke Tuđman, to je rađeno u Nazorovoj ulici broj 69, u kući u kojoj ona živi, ili pak u Zvonimirovoj ulici, gdje su bile prostorije njene tvrtke. "Pošto su uplate bile česte, kada su one stigle, ja sam nazvao Nevenku Tuđman ili, ako je nije bilo, informirao njenu tajnicu pa bi Nevenka nazvala mene i dogovorili bismo se za isplatu. Većina isplata vršena je u njemačkim markama, a manji dio u kunama, i to samo kad je ona to zamolila. Novce sam pretežno nosio i predavao joj tako što bi me vozio moj vozač Eugen Stanković, osoba jače fizičke građe, kojemu sam predavao na čuvanje te novce putem do Nevenke Tuđman, a na mjestu predaje novce bih od njega ponovo preuzeo ja i predao ih Nevenki. Pripremu potrebnog novca i brojanje vršio je Eugen Stanković ili moja tajnica Kristina Šoštar, sada udana Brdar." Njih dvoje, kao i Kneževićeva supruga i njegovi roditelji, znali su za ovaj "poslovni" odnos i načine isplate novca Nevenki Tuđman. Eugen Stanković danas živi u Rijeci, ali odbija kontakt s novinarima, baš kao i svi ostali iz ove afere.

"Uglavnom, primopredaje novca u najvećem broju slučajeva obavljane su brzo, na način da bi auto kojim sam dovezen bio parkiran ispred Ministarstva obrane, za što sam imao posebno odobrenje, s uključena sva četiri žmigavca. Ja bih izašao van i Nevenki Tuđman u njenim prostorijama predao novce. Ne sjećam se da je ona ikada brojala novce niti se ikada požalila da sam joj manje isplatio. Dogovor je bio da se postotak koji joj trebam isplatiti utvrđuje u kunama, jer su i svi ugovori o poslovima glasili na kune, ali kasnije, kada sam kune pretvarao u marke, koje sam kupovao u mjenjačnicama ili bankama ili ih podizao s mog računa, iznos sam zaokruživao na prvi okrugli veći iznos u DEM."

Ono što Kneževići dalje ne želi pojasniti sudu njegov je odnos s Ministarstvom obrane RH. "Ja sam za MORH počeo raditi 1991. godine. Ne mogu odgovoriti na pitanje s kojim sam osobama kontaktirao u MORH-u jer je u ugovorima navedeno o kojim se osobama radi, a ti ugovori sami po sebi predstavljaju tajnu. Dodajem kako 1991. godine nije bilo potrebno da me netko uvodi u MORH jer je tada bilo dovoljno izraziti hrvatsko domoljublje da bi se dobio određeni posao. Kako su u MORH-u znali o intenzitetu mog domoljublja - ja to ne mogu reći. Za MORH sam radio sve do 2000. godine. Svi ugovori koje sam zaključio s MORH-om i dalje su na snazi, ali se ne realiziraju zbog ovih događaja. Nadalje, ne mogu odgovoriti na pitanja s kojim sam osobama odnosno dobavljačima kontaktirao iz razloga što sam dobavljao određenu vrstu opreme koja je u režimu državne i vojne tajne."

Međutim, Igor Knežević, koji danas živi skriven, nije imao razloga da prešuti bilo što od svojih poslova s Ministarstvom obrane: upravo je Ministarstvo obrane u svojim odgovorima navelo kako su dvije osobe bile bitne za Kneževićev angažman - Matko Kakarigi i Vladimir Zagorec. Matko Kakarigi u ime MORH-a sklopio je ugovor s "Telecomom" za servis i popravak telefonskih aparata te instaliranje novonabavljene telefonske opreme. Kneževićev "Telecom" radio je za 33. inženjerijsku brigadu, za VP 2227 u Zagrebu, u Jastrebarskom, zatim za Upravu za informatiku i telekomunikacije te u Časničkoj školi. Osim toga, ugradnju telefonske centrale, 48 digitalnih telefonskih aparata i sedam telefaksa u MORH-ovoj zgradi na Pantovčaku 258, obavio je također "Telecom". Radi se, naime, o zgradi koju je MORH ustupio Zakladi "Za djecu Hrvatske", koju vodi Ankica Tuđman, Nevenkina majka. I taj ugovor potpisao je Matko Kakarigi, a Nevenka Tuđman dobila je 50.000 kuna provizije od Igora Kneževića. Uostalom, prema Nacionalovim izvorima, Matko Kakarigi upoznao je Nevenku Tuđman i Igora Kneževića, i to u vrijeme kada je ona još imala trgovinu "Netel" u MORH-ovim prostorijama u Zvonimirovoj 4. Kasnije je svoje tvrtke "TNT plus" i "Kornet" smjestila u MORH-ove prostorije preko puta zatvorenog "Netela", u Zvonimirovoj ulici broj 5.

Vladimir Zagorec namjestio je Kneževiću posao u Brodarskom institutu, koji velik dio svojih poslova radi za MORH i u čijim je prostorijama smješten dio MORH-a. Ministarstvo obrane sve je financiralo, a Knežević odnosno "Alcatel" radili, dok je Nevenka Tuđman za ovaj posao dobila - prema Kneževićevoj izjavi kod javnog bilježnika - najmanje 30 tisuća kuna provizije.

U Kneževićevoj izjavi istražnom sucu ne spominju se neke stavke koje je spomenuo u svojoj izjavi javnom bilježniku. Jedna od njih je ugradnja telefonske centrale u Ministarstvo pravosuđa, za što je Nevenki Tuđman platio 250.000 kuna provizije, što znači da je vrijednost posla bila gotovo dva milijuna kuna. U Ministarstvu pravosuđa više su puta izjavljivali kako nemaju potrebnu dokumentaciju o angažmanu Igora Kneževića, odnosno tvrtke "Telecom", pravdajući se na razne načine, uglavnom kaosom koji vlada u knjigovodstvu.

Što se pak Nevenke Tuđman i njena iskaza tiče, ona je ostala pri svojim izjavama kako joj se Igor Knežević osvećuje jer mu nije omogućila neplaćanje poreza, a "posebno koristeći sadašnju situaciju u društvu, nastalu napadima na našu obitelj, nakon smrti mog oca". Nije htjela objasniti dva računa svog poduzeća “TNT plus" na temelju kojih joj je Knežević isplatio 59.019,00 odnosno 46.494,79 kuna. Kolika je, dakle, stvarna svota koju je Igor Knežević isplatio Nevenki Tuđman, očito se još neko vrijeme neće znati. Možda čak ni na kraju samoga suđenja, koje se očekuje.