ZAGREB, 16. srpnja - Kocka je pala točno tamo gdje je premijer Ivica Račan želio. Uvjerljiva većina saborskih zastupnika (93) poduprla je njegovu Vladu. Protivnici su skupili samo 36 glasova. Ipak, veliko finale prve »službene« krize Račanove Vlade trajalo je i trajalo, do iznemoglosti se razbacivalo velikim riječima i proceduralnim podbadanjima. Kraj priče većina je nacije dočekala u dubokom snu, ponedjeljak je ipak radni dan.

Ma koliko vješto odigrao ovu partiju, Račan teško može dugo zadovoljno trljati ruke. Od velikih se riječi ne živi, a više ni politički ne preživljava dugo. Tu je lekciju Račan maestralno »podmetnuo« Budiši.

Znajući što će iz Haaga stići, a potom i što je stiglo, Račan je odgađao najavljenu eventualnu rekonstrukciju Vlade, mirno čekajući da se vođa druge po snazi koalicijske stranke oklizne. Budiša je progutao mamac, što ga je odvelo na dasku koju je svesrdno sapunao i dio haeselesovaca nezadovoljnih političkim manevrima svog vođe. No time Račan nije riješio problem najjogunastijeg partnera jer je teško očekivati da će se HSLS odjednom pretvoriti u krotkog koalicijskog sljedbenika. Njihovih dvadesetak saborskih glasova ipak su još prejak adut.

Račan je jedan od rijetkih potvrđenih igrača na duge staze u hrvatskoj politici. No, »haaška bitka« nije odlučujuća za sudbinu Račanove Vlade iako je hrvatsko biračko tijelo i te kako podložno velikim riječima i u stanju se »zapaliti« na pitanjima čije rješenje neće olakšati plaćanje računa za struju ili kupnju kruha i mlijeka. Vidjelo se to i u nedjelju, kad se u sklopu rasprave o povjerenju Vladi o nacionalnim interesima uglavnom zborilo vezano uz Haag, a klimavi je državni proračun tek povremeno i usput spomenut. Kao da se radi o nekom neugodnom komarcu, a ne o najboljem i najobjektivnijem ogledalu stanja u kojem je država.

Šestorka (sada petorka) je izbore dobila jer su birači zaključili da je došlo vrijeme za promjene - u politici i gospodarstvu. Toga se u posljednjih godinu i pol nismo nagledali. Posredno to priznaje i Račan, kad najavljuje da će se odlučno prihvatiti reformi. A samo nas nekoliko mjeseci - uključujući paralizirajući ljetni odmor - dijeli od kraja prvog poluvremena ove Vlade. Je li Račan spreman drastično zaokrenuti kurs? Je li za to sposoban? Je li mu uopće za takvo što ostalo dovoljno vremena?

Nekoliko dana prije izbijanja »haaške krize« Vlade, jedan od Račanovih najbližih suradnika bio je toliko rezigniran premijerovom politikom opreza i malih koraka da je čak najavio kako će oni za otprilike godinu dana - dakle prije isteka mandata - dovesti SDP i vladajuću koaliciju do gubitka izbora. Naš je sugovornik procijenio kako je vrijeme potrebno za sazrijevanje popularnih rezultata nepopularnih reformi nepovratno izgubljeno.

»Haaška kriza« Račanu je omogućila svojevrsni time out jer se kritički naboj nacije barem na neko vrijeme ispraznio. No, baterije će se brzo i lako napuniti i lopticu odluke opet ubaciti u Banske dvore, a novčanici birača neće biti bitno puniji. Ukoliko ujesen ista ekipa bude pripremala novi kurs, teško je očekivati da će Vladin brod zaploviti bitno brže. A da u najjačoj koalicijskoj stranci još nisu zapuhali neki bitno brži i novi vjetrovi, svjedoči i za ponedjeljak predvečer sazvana sjednica Glavnog odbora na kojoj će SDP-ovci, među ostalim, raspravljati i o rezultatima svibanjskih lokalnih izbora i to iza za javnost zatvorenih vrata.

Slušajući proceduralna natezanja i podbadanja na nedjeljnoj sjednici, pa čak i u njenom poslijeponoćnom izvanrednom nastavku, neupućeni bi promatrač mogao zaključiti da je Hrvatska prava, mala, uredna, razvijena zemlja, koja doista nema većih problema od pronalaženja ispravnog tumačenja alineje X u paragrafu Y parlamentarnog poslovnika.

Nije to prvi put da saborski zastupnici svoje poznavanje poslovnika i nepoznavanje stvarnih problema građana iskušavaju na tim »krucijalnim« pitanjima. Nažalost, svi su izgledi da nije ni posljednji put. Jer, većina njih već 10 godina uredno živi od solidnih plaća i prihoda što ih donose radna mjesta s obiju strana Markova trga. Njihov standard s problemima prosječnih Hrvata ima vrlo malo veze. Stoga se i ne bismo čudili da zastupnici tako lako gube osjećaj za realnost života ostatka nacije kad ne bismo znali da su tako dobro i sigurno plaćeni upravo za to da rješavaju najveće probleme građana. S. K.