Moj je dojam, a vjerujem i većine onih koji naša politička zbivanja prate s kakve-takve distance, da se kod nas sve nekako zapetljalo. Zašto je baš sve tako kako jest? U situaciji kakva je naša, dakle, kada se teško orijentiramo unutar događaja, izmiče nam i smisao svega zbivanja. Mislim da takva situacija nastaje kada se odustane od nastojanja da se povežu događaji, da ih se bez predrasuda stavi u neku međuzavisnost, jer samo tako i ljudi i događaji mogu izaći iz svoje prošlosti, iz priglupe jednostavnosti u koju ih neprekidno guramo. Posljedica te linearnosti su nekreativne i potpuno shematizirane procjene. Za sve aktere i za sve događaje najčešće imamo pripremljene fraze. Tako je, recimo, Račan »neodlučan kompromiser koji se boji vlastite sjene«. Budiša je »uvrijeđena politička zvijezda koja ne zna što hoće, zločesto dijete naše politike«. Ili, »Budiša je poluskriven hadezeovac, desničar«.

Svojedobno sam u jednom tekstu u Sartreovoj reviji Les Temps modernes (Moderna vremena, uočio i dobro zapamtio formulaciju prema kojoj »čovjek nikada ranije nije tako mnogo znao, a tako malo razumio«! Otada me gotovo opsjeda razlika između znanja i razumijevanja. Čak mi se katkad čini da ima sve više onih koji u ime znanja ne žele uopće ništa razumjeti! Ili drugim riječima, s pomoću znanja uklanjaju se svakoj odgovornosti. Uostalom, poznato je i to da se znanje (osobito ono političko) voli »ušančiti«, etablirati, te se grčevito brani od »nasrtaja« kritičkog mišljenja. Iskustvo nam je u tom smislu prebogato. U socijalizmu je, prije svega, on sam, socijalizam, bio neupitan, a za njim i bratstvo i jedinstvo i samoupravljanje! Nadošla demokracija u nas, također se začas priklonila neupitnim vrijednostima. Čim smo je osvojili, požurili smo da, pod kapom "zna se" (apriorno i neprovjerljivo znanje), mnoge ljude i događaje napravimo neupitnima, proglasimo ih »dovršenim znanjem«, »zaključenim predmetima«, što je u osnovi čista suprotnost i samom poimanju slobodnog mišljenja, jer ono ne trpi nikakva »zatvorena poglavlja«.

U tom spletu dojmova i prisjećanja, »slučaj Budiša« mi se unaprijed nametnuo kao karakterističan. Stjecajem okolnosti posljednjih sam mjeseci kopao po starim novinama (najviše iz 1971., zbog tekstova koje stalno pišem za Vijenac Matice hrvatske), pa i po nekim već pomalo odbačenim knjigama. Tako sam i opet dohvatio onu iz 1989. »Ljudi iz 1971. - Prekinuta šutnja«. To su razgovori sa šesnaestero istaknutih osoba takozvanog »hrvatskog proljeća« (u knjizi je i moja malenkost). Svi intervjuirani, bez iznimke, u svome su razmišljanju, nužno kondicionirani višedesetljetnim komunističkim razdobljem koji je u tim trenutcima - 1989. - neizbježno bio na odlasku... To rezultira slobodom njihova izražavanja, ali i izrazitim osjećajem za mjeru što zajedno daje odlične rezultate! Mnogi su tekstovi vrhunski domet istinitosti, zahvaljujući baš tom visokom stupnju kritičnosti. Već su i sami naslovi tih razgovora znakoviti. Razgovor s Vladom Gotovcem ima naslov njegove tada netom objavljene knjige »Moj slučaj«. Liberalistički, da ne kažem libertinski, individualizam. Franjo Tuđman tvrdi, »Hrvatska povijest je moja povijest«... Opsesija je to vokacijom. Pozvanost na velika djela... Tekst Zvonimira Čička stoji pod naslovom: »Bio sam dogmatik i manipulator«. Treba li komentar?... Šime Đodan pripovijeda pod naslovom: »Kako sam zaveo Savku i Tripala«... »Da mi nisu sudili, ljudi me možda nikada ne bi ozbiljno uzimali«, priznaje Šime, ali nešto dalje u tekstu spominje i »maloga Budišu«... Da, i »mali« Budiša je u knjizi. Razgovor s njim naslovljen je »Razum i tolerancija«. Sjajno! Napokon jedan pokušaj oslobađanja pritiska velikog »ja«! Znao sam da negdje postoji danas zagubljeni Budiša, kakvog se sjećam iz mladih dana!

Ono što slijedi u tekstu, ne dopušta nikakve dvojbe u opravdanost naslova »Bilanca komunističkih režima je katastrofalna«, tvrdi jasno i jednostavno Budiša, »ti su se politički režimi pokazali kao slijepa ulica povijesti... ali svaki politički pokret i akcija koji ustaju protiv komunističkog totalitarizma, nemaju samim tim demokratsku legitimaciju«.

»Mali« Budiša kao da zna da je »sva mudrost u predviđanju«, pa upozorava na teškoću koja nas čeka u demokraciji negativističko određivanje; nisi »za«, nego si uvijek i samo »protiv«. Dakle, samim tim što si antikomunist nisi automatski i demokrat! Jer »to - nastavlja Budiša - znamo iz povijesti onih totalitarnih pokreta koji su nacionalni kolektivizam uzdigli na razinu vrhovne političke svetinje u ime koje je sve dopušteno«! Budiša, dakle, upozorava na nacionalizam kao svetinju, u ime koje je sve - pa i zločin! - dopušteno! Zar to nije sjajan niz formula razuma i tolerancije!? Ali na tome se ne završava njegova izuzetna kritičnost u promišljanju naših stvarnih interesa i krajnjih efekata naših postupaka. »Bojim se da se u izbore (misli na prve višestranačke izbore 1990.) previše žurno ide i bojim se negativnih političkih posljedica takve žurbe. Meni se čini da ljudi hrvatske opozicije (misli na novonastale političke stranke), ne razmišljaju dovoljno o konzekvencijama vlastite pobjede«!

Budiša, dakle, tada, prije 11 godina, ne preporučuje žurbu s ulaskom u demokraciju! Zagovara odgađanje izbora. Ne ustručava se sugerirati da narod, nakon pedesetogodišnjeg zaglupljivanja i nije spreman na slobodni izbor. Jer, nastavlja Budiša, »u današnjim okolnostima nacionalne zaoštrenosti, nacionalno konotirani politički programi (misli na HDZ!) očito najlakše prikupljaju članstvo«. Kao da ga je strah da na toj osnovi prikupljena većina neće izabrati najbolje... Uostalom, »ljudima treba ponuditi nešto konkretnije od domoljublja«, zaključuje...